Mora da je to bio težak dan za Željanu Zovko i Darijanu Filipović. Ne zbog spaljenog oltara u Međugorju.&nbsp;To im možda i nije toliko teško palo. Nego zbog identiteta čovjeka koji ga je spalio. Jer zamislite kakav je to peh i propuštena prilika. Jedva dočekate incident, objavite da je riječ o „otvorenom napadu na katolički puk u Međugorju i cijeloj Bosni i Hercegovini“, govorite o zastrašivanju katolika i napadu na kršćanstvo... a onda policija pronađe počinioca.Poljak. Katolik. Hodočasnik. Puuu... Kao da naručiš akcioni film, a dobiješ dokumentarac.Darijana Filipović nije čekala istragu. Ona je već znala da je to "otvoren napad na katolički puk". Željana Zovko otišla je još dalje i govorila o pokušaju zastrašivanja katolika koji su navodno već duže vrijeme izloženi napadima na svoja vjerska prava.Da je počinilac bio musliman, kakva bi to samo poslastica bila pred izbore i povod za pumpanje hejta i propagande kroz narativ o nasilnoj muslimanskoj nemani koja majorizira i tlači pošteni katolički puk.Već bismo danima kroz medije analizirali radikalizaciju, propovjednike, vehabije, sigurnosne prijetnje, Bosnu kao tempiranu bombu i islamsku prijetnju po Evropu. U Briselu bi se održavali okrugli stolovi. U Zagrebu specijalne emisije. Na društvenim mrežama dijelili bi se statusi o civilizacijskom sukobu.Ali pošto je počinilac katolik... Odjednom više nije bilo civilizacijskog sukoba.I odjednom su nestale sve velike riječi. Nema više "napada na katolički puk", "islamske prijetnje" ni "progona kršćana". Odjednom je to samo čovjek s teškim životom i traumama, za kojeg se, kako nam objašnjava Zoran Krešić, čak treba i pomoliti.Zanimljivo je kako to funkcionira. Kad musliman počini zločin, svi traže ideologiju, imame i radikalizaciju. Kad katolik počini zločin, traže psihijatra, djetinjstvo i razumijevanje.Na kraju je najveći problem ove priče bio što se Bartlomjej Krakoviak (Bartłomiej Krakowiak) nije zvao Muhamed. Jer narativ je već bio spreman. Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam.

Propade još jedna prilika da se Bošnjacima pripiše islamski radikalizam i terorizam

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant (Gary Hunt) je mnogo više od vrhunskog sportiste. Tokom godina postao je jedno od zaštitnih lica skokova sa Starog mosta i čovjek koji je Bosnu i Hercegovinu zavolio iskreno i bez zadrške. Više puta je pobjeđivao u Mostaru, a to će pokušati i ove godina na „Red Bull Cliff Diving“ koji su počeli jučer, ali njegove riječi o našem gradu i našoj zemlji često vrijede jednako koliko i njegove medalje.Hant ne krije da se u Mostaru osjeća posebno, ističući da među skakačima ne postoji mjesto koje ima veću tradiciju i značaj od Starog mosta. Upravo zbog toga svake godine s radošću dolazi na Neretvu, gdje ga publika dočekuje kao starog prijatelja. Svojim nastupima, izjavama i prisustvom promoviše Mostar i Bosnu i Hercegovinu širom svijeta, pokazujući da vrhunski sport može biti i najbolji ambasador jedne zemlje. Takvi ljudi zaslužuju posebno poštovanje.Iako nije rođen ovdje, Geri Hant se na poseban način srodio s Bosnom i Hercegovinom. On je Britanac koji danas nastupa za Francusku, ali je pokazao je da ljubav prema jednoj zemlji ne određuje pasoš, nego odnos prema njenim ljudima, tradiciji i vrijednostima. Zato je danas mnogo više od sportskog šampiona – on je prijatelj Bosne i Hercegovine i jedan od njenih najljepših promotora. Na takve ljude možemo biti ponosni jednako kao i na naše domaće sportske heroje.

Legendarni skakač s litica godinama osvaja Mostar, ali još više srca ljudi koji ga dočekuju kao svog

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

U vremenu kada su pozitivne kulturne priče izuzetno važne, Elma Tataragić zaslužuje mjesto ličnosti dana u Bosni i Hercegovini. Kao selektorica Takmičarskog programa – dugometražni igrani film Sarajevo Film Festivala, ona je sa svojim timom objavila program 32. izdanja Festivala, čime je Sarajevo ponovo stavila u fokus regionalne i svjetske filmske javnosti.U konkurenciji za nagrade „Srce Sarajeva“ ove godine bit će 51 film, dok je Tataragić za Takmičarski program dugometražnog filma odabrala devet ostvarenja iz regije. Među njima su filmovi koji donose nove autorske glasove, ali i potvrđuju kontinuitet već afirmiranih reditelja i rediteljica.Elma Tataragić već godinama je jedno od najvažnijih imena regionalne filmske scene. Kao scenaristica, profesorica i selektorica, povezuje autore, producente i filmske institucije širom jugoistočne Evrope, gradeći mostove između domaće kinematografije i međunarodne publike.Njen dugogodišnji rad na filmskim projektima i predanost razvoju regionalnog filma učinili su je jednom od ključnih osoba koja oblikuje kulturni identitet Sarajeva. Zahvaljujući ljudima poput nje, Sarajevo Film Festival nije samo filmska manifestacija, već važna platforma koja promovira talent, kreativnost i priče iz ovog dijela Evrope.Objava ovogodišnje selekcije i predstojeći Festival još jednom su pokazali da Sarajevo ostaje nezaobilazna tačka na filmskoj mapi regiona i svijeta.

Kao scenaristica, profesorica i selektorica, povezuje autore, producente i filmske institucije širom jugoistočne Evrope

Tataragić: Uvezuje regiju i promovira autore

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Postoje tragedije koje ostave čovjeka bez odgovora. Bez velikih rečenica, bez pokušaja da se objasni ono što se objasniti ne može. Nekada su riječi jednostavno suvišne. Pet života ugašeno je na padinama Elbrusa, planine koja je mnogima simbol izazova, snage i pobjede nad vlastitim granicama. Ovoga puta nije bilo pobjede. Ostala je samo tišina.Dok su ruski spasioci pokušavali doći do njih kroz olujni vjetar, maglu i led, priroda je još jednom pokazala da pred njom ne postoje ni iskustvo, ni želja, ni hrabrost. Na više od pet hiljada metara nadmorske visine čovjek shvati koliko je zapravo malen. Jedna odluka, jedan nalet vjetra, nekoliko minuta lošijeg vremena i sve se promijeni.Posebno boli činjenica da među stradalima nisu bila samo imena na spisku učesnika ekspedicije. Bili su to ljekari, prijatelji, kolege, ljudi koji su iza sebe ostavili porodice, pacijente, planinarske drugove i neostvarene planove. Ljudi koji su živjeli punim plućima i koji su upravo zbog te ljubavi prema planinama krenuli na put s kojeg se nisu vratili.Istovremeno, druga grupa planinara iz Bosne i Hercegovine odustala je od uspona svega stotinjak metara ispod vrha. I ta priča podsjeća koliko je tanka granica između povratka kući i tragedije.Možda će istraga pokazati šta se tačno dogodilo. Možda će se analizirati svaki korak, svaka odluka i svaki trenutak uspona. Ali porodicama onih koji su izgubili svoje najmilije nijedan odgovor neće vratiti ono što je izgubljeno.Planine će ostati. Elbrus će i dalje stajati na svom mjestu, jednako veličanstven i jednako nemilosrdan. Novi alpinisti ponovo će krenuti njegovim stazama, jer priroda čovjeka je takva da istražuje, pomjera granice i traži vrhove. I to nije pogrešno. Ali svaka nova ekspedicija nosit će u sebi i sjećanje na one koji su na toj planini ostavili svoje živote.Danas možda nije potrebno napisati mnogo. Nekada su riječi suvišne. A tišina govori više od svega.

Porodicama onih koji su izgubili svoje najmilije nijedan odgovor neće vratiti ono što je izgubljeno

Nekad su riječi suvišne

Još prije dolaska Osmanlija, u vrijeme srednjovjekovne Kraljevine Bosne, razvijali su se prvi zanati koji su zadovoljavali svakodnevne potrebe stanovništva. Kasnije, dolaskom Osmanlija u drugoj polovini 15. stoljeća taj razvoj dobija sasvim novu dimenziju. U Bosni, a posebno u Sarajevu koje ubrzo postaje jedan od najznačajnijih gradova Bosanskog sandžaka, otvara se veliki broj novih zanatskih radionica, dok postojeći zanati doživljavaju procvat i specijalizaciju.Snažan zamah razvoju zanatstva dali su ubrzana urbanizacija, izgradnja gradskih naselja, hanova, bezistana i drugih javnih objekata, kao i prisustvo osmanske vojske. Nakon završetka vojne službe, mnogi vojnici nastavljali su život kao zanatlije, koristeći znanja i vještine stečene tokom službovanja. Istovremeno, vojska je predstavljala jednog od najvećih naručilaca zanatskih proizvoda, pa je potražnja za oružjem, oklopima, sedlima, obućom, odjećom i drugom vojnom opremom značajno podsticala razvoj brojnih zanata.<h2>Najstarije zanatlije</h2>Uporedo s razvojem esnafa nastajale su i njihove čaršije, odnosno ulice u kojima su bili okupljeni pripadnici istog ili srodnih zanata. Takva organizacija bila je karakteristična za osmanske gradove, pa se razvila i širom Bosne. Najveći broj zanatskih čaršija nalazio se upravo u Sarajevu, gdje su se duž pojedinih ulica nizale radionice kazandžija, kujundžija, sarača, kazaza, terzija i brojnih drugih majstora. Zbog toga je središnji trgovačko-zanatski dio grada dobio naziv Baščaršija, od turskih riječi baš (glavni, središnji) čarši (čaršija, trgovačka ulica), odnosno u značenju glavna čaršija. Ona je stoljećima predstavljala privredno i društveno središte Sarajeva, mjesto gdje su se susretali trgovci, zanatlije i putnici iz različitih krajeva Osmanskog Carstva i Evrope.Već u 16. stoljeću Sarajevo je izraslo u jedan od najznačajnijih zanatskih centara Osmanskog Carstva na ovim prostorima. Prema zapisima tadašnjih hroničara i putopisaca, u gradu je djelovao čak 81 zanat, dok se samo na području Baščaršije razvilo oko 45 manjih zanatskih čaršija, smještenih uglavnom u uskim sokacima i ulicama koje su nosile imena po zanatima kojima su bile posvećene. Povezanost brojnih zanata stvorila je svojevrsne proizvodne cjeline koje se danas mogu posmatrati kao začeci industrijske proizvodnje. Tako se u Sarajevu postepeno razvila i tekstilna djelatnost. Sagrakčije su obrađivale goveđe kože uklanjajući dlaku, mutapdžije su od kostrijeti izrađivale užad, torbe i opremu za konje, abadžije su tkale i šile odjeću od sukna za gradsko i seosko stanovništvo, bojadžije su bojile tkanine i pređu, kazazi su izrađivali svilene gajtane, uzice i ukrasne predmete, terzije su krojile i šile odjeću, ćebedžije su pravile ćebad i pokrivače, dok su halači češljali i pripremali pamuk za dalju obradu. Svaki od ovih zanata predstavljao je jednu kariku u proizvodnom lancu, pa su zajedno činili okosnicu tadašnje sarajevske tekstilne proizvodnje i privrede.Halači spadaju među najstarije sarajevske zanatlije i u gradu su prisutni još od njegovih prvih osmanskih godina. Pretpostavlja se da su prve radionice otvorili u Carevoj mahali, u neposrednoj blizini Careve džamije, gdje se razvijalo i jedno od najstarijih gradskih naselja. Razvojem Sarajeva i širenjem zanatskih djelatnosti, halači su se preselili u vlastitu zanatsku ulicu, poznatu kao Čaršija halača, u kojoj je upravo ovaj esnaf bio najbrojniji i najutjecajniji. Čaršija halača nalazila se u današnjoj ulici Halači, prostirući se od Čaršijske džamije do Tabačkog mesdžida. Zanimljivo je da halači nisu radili isključivo u svojim radnjama. Po pozivu mušterija često su odlazili i u privatne kuće, gdje su na licu mjesta češljali, rastresali i pripremali pamuk ili vunu za punjenje dušeka, šilteta, jorgana i jastuka. Među poznatijim pripadnicima ovog esnafa bio je Hadži-Davud, imućni halač i vakif mesdžida koji je nosio njegovo ime, a nalazio se u blizini današnje Sarajevske pivare. Njegovo vakufljenje svjedoči da su pojedine zanatlije, zahvaljujući svom radu i ugledu, ostavili trajan trag u razvoju Sarajeva i njegovih vakufskih zadužbina.O materijalnom položaju pojedinih halača svjedoči i izgled njihove čaršije, čiji se arhitektonski tragovi mogu prepoznati i danas. Za razliku od mnogih skromnijih zanatskih radnji, halački dućani bili su građeni na dvije etaže. U prizemlju se nalazila magaza u kojoj su se čuvale sirovine i gotovi proizvodi, dok se vanjskim drvenim stepenicama pristupalo radionici na spratu, gdje se obavljao zanatski posao. Dućani su bili pokriveni ćeremidom, a građeni u bondruk-sistemu, karakterističnom za osmansko graditeljstvo, pri čemu je drvena konstrukcija bila ispunjena ćerpičem.Posebnu pažnju graditelji su posvećivali zaštiti od požara, koji je predstavljao jednu od najvećih prijetnji sarajevskim čaršijama. Magaze su zbog toga imale masivne emin-taš stropove te debele zidove i čvrsta željezna vrata, čime se nastojalo spriječiti širenje vatre i sačuvati vrijedne zalihe pamuka i drugih skupocjenih sirovina.Prvi halački dućani podignuti su još u vrijeme Gazi Husrev-bega, kada je Sarajevo doživljavalo svoj najveći urbani i privredni procvat. Snaga i ekonomski značaj halačkog esnafa potaknuli su i uglednu sarajevsku porodicu Hadžimuratović da upravo u ovoj ulici podigne daire, prostrane objekte namijenjene skladištenju pamuka, tekstila i druge vrijedne robe. Njihov položaj u neposrednoj blizini halačkih radionica znatno je olakšavao svakodnevni rad zanatlija i trgovinu sirovinama. U tim historijskim dairama danas je smještena Kuća sevdaha, koja ovom prostoru daje novu kulturnu namjenu, istovremeno čuvajući uspomenu na nekadašnji zanatski život Baščaršije.<h2>Posao obavljan ručno</h2>Alat kojim su se halači služili bio je prilično jednostavan, a najveći dio posla obavljao se ručno. Osnovni alat predstavljali su halački luk, drveni štap i različite vrste češljeva, pomoću kojih se pamuk ili vuna rastresala, čistila i pripremala za dalju obradu. Sirovina neophodna za rad halača u Sarajevo je stizala trgovačkim karavanima, najčešće iz Skoplja, koje je u osmanskom periodu predstavljalo jedno od najvažnijih regionalnih središta trgovine pamukom. Zahvaljujući razvijenim trgovačkim putevima, kvalitetan pamuk redovno je dopreman u Sarajevo, gdje su ga halači pripremali za dalju obradu i snabdijevali brojne druge zanatlije, ali i gradska domaćinstva.

Dugotrajno bavljenje ovim zanatom ostavilo je traga i u antroponimiji, pa su od njega nastala pojedina prezimena, među kojima je i prezime Halačević. Među poznatim sarajevskim halačima u osmanskim izvorima spominju se Hadži Ibrahim, sin Alijin, Hasan-baša, sin Salihov, Mustafa-baša, sin Abdullahov, kao i brojni drugi majstori ovog esnafa. Mnogi od njih stekli su značajan imetak, koji su, slijedeći tradiciju sarajevskih vakifa, ostavljali u vakuf zajedno sa svojim dućanima i drugom imovinom. Na taj način nisu samo osiguravali trajno dobro djelo, nego su doprinosili razvoju grada, njegovih vjerskih, obrazovnih i humanitarnih ustanova.Značaj tekstilne tradicije Sarajeva prepoznale su i austrougarske vlasti nakon 1878. godine. Oslanjajući se na višestoljetno iskustvo domaćih zanatlija, dodatno su podsticale razvoj tekstilne proizvodnje uvođenjem savremenijih načina rada i otvaranjem prvih industrijskih pogona. Među njima posebno mjesto zauzima Zemaljska ćilimara, osnovana krajem 19. stoljeća, koja je spojila tradicionalno bosansko tkanje sa organizovanom industrijskom proizvodnjom i svoje proizvode plasirala širom Monarhije i Evrope.U vrijeme socijalističke Jugoslavije tekstilna industrija u Bosni i Hercegovini dostigla je svoj vrhunac. Sarajevska preduzeća, poput Vranice, Ključa, Šika i drugih tekstilnih kolektiva, zapošljavala su hiljade radnika, dok su njihove proizvode poznavala tržišta širom tadašnje države, ali i inostranstva. Iako su savremene fabrike zamijenile stare zanatske radionice, njihov razvoj u velikoj je mjeri počivao na stoljetnoj tradiciji koju su stvarali sarajevski esnafi. Zato se može reći da su upravo halači, zajedno s drugim tekstilnim zanatlijama Baščaršije, postavili temelje tekstilne proizvodnje koja je obilježila privrednu historiju Sarajeva kroz nekoliko narednih stoljeća.Ipak, tradicija halačkog zanata u Sarajevu održala se sve do novijeg vremena. Jedan od posljednjih sarajevskih halača koji je ručno „pucao“ ili češljao pamuk bio je Rizo Užičanin. Njegovim odlaskom je u potpunosti nestao jedan od najstarijih zanata Baščaršije, a s njim i karakteristični zvuk halačkog luka koji je stoljećima odjekivao sarajevskim sokacima, podsjećajući na vrijeme kada je zanat bio jedan od temelja života i privrede grada.

Spadaju među najstarije sarajevske zanatlije i u gradu su prisutni još od njegovih prvih osmanskih godina

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić jedna je od onih osoba koje su vlastitu životnu tragediju pretvorile u snagu da mijenjaju živote drugih. U znak sjećanja na sina Aldena osnovala je Udruženje „Alden S. 46“, koje je danas prepoznato kao mjesto podrške, sigurnosti i nade za djecu i njihove porodice. Kroz rad Udruženja pokrenuta je prva dječija javna kuhinja, edukativni centar, brojne kreativne i edukativne radionice, kao i inkluzivni programi koji djeci pružaju priliku da razvijaju svoje talente, stiču nova znanja i odrastaju u podsticajnom okruženju.Posebna pažnja posvećena je mališanima iz socijalno ugroženih porodica, djeci s poteškoćama u razvoju i onima kojima je potrebna dodatna podrška kako bi imali jednake šanse kao njihovi vršnjaci. Udruženje svakodnevno organizuje besplatnu pomoć u učenju, sportske i kulturne aktivnosti, humanitarne akcije, podjelu školskog pribora, odjeće i obroka, ali i pruža emocionalnu podršku porodicama koje prolaze kroz teške životne okolnosti. Zahvaljujući radu Dženite i brojnih volontera koje je okupila, mnoga djeca danas ostvaruju bolje rezultate u školi, bave se sportom, razvijaju samopouzdanje i odrastaju uz osjećaj da nisu zaboravljena. Poseban segment djelovanja udruženja je i „Kutak podrške“, namijenjen roditeljima koji su izgubili dijete, gdje mogu pronaći razumijevanje, razgovor i oslonac u najtežim trenucima života. Humanost, empatija i nesebično zalaganje obilježili su životni put Dženite Salispahić-Hodžić. Njena posvećenost pokazuje da istinska pomoć nije jednokratna akcija, već svakodnevna borba za dostojanstvenije djetinjstvo i bolje sutra za svako dijete. Upravo zbog toga njen rad predstavlja primjer kako pojedinac, uz mnogo ljubavi, upornosti i volje, može ostaviti neizbrisiv trag u zajednici i promijeniti živote onih kojima je pomoć najpotrebnija.

Udruženje svakodnevno organizuje besplatnu pomoć u učenju, sportske i kulturne aktivnosti, humanitarne akcije

Salispahic: Posebna pažnja posvećena je mališanima iz socijalno ugroženih porodic

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Sedam mjeseci nakon smrti 22-godišnjeg Adema Jušića u Bihaću, porodica i javnost još nemaju odgovor na pitanje koje je od prvog dana stoji iznad cijelog slučaja – da li je mladić mogao biti spašen i ko će, ukoliko se utvrde propusti, za njih odgovarati? Umjesto odgovora, javnost prati žalbe, ukidanje odluka, vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje i procesne rasprave koje, koliko god bile sastavni dio pravosuđa, ne mogu biti zamjena za pravdu.Slučaj je od samog početka izazvao veliku pažnju upravo zbog težine sumnji koje su dovele do hapšenja sedam zaposlenika Kantonalne bolnice "Dr. Irfan Ljubijankić". Takav potez šalje poruku da postoje ozbiljne indicije koje zahtijevaju temeljitu istragu. Zato je sasvim razumljivo što građani očekuju da postupak bude vođen efikasno, profesionalno i bez nepotrebnog odugovlačenja. Svaki novi mjesec bez konkretnog epiloga ostavlja prostor za spekulacije, narušava povjerenje u institucije i produbljuje osjećaj da se odgovornost u Bosni i Hercegovini prečesto gubi u labirintu procedura.Naravno, niko ne smije biti unaprijed proglašen krivim. Presumpcija nevinosti temelj je svakog pravnog sistema i o tome ne može biti kompromisa. Ali jednako je važno da istraga bude okončana u razumnom roku i da javnost dobije odgovore. Ako postoje dokazi, neka se podigne optužnica i slučaj dobije sudski epilog. Ako ih nema, i to treba jasno i argumentirano saopćiti. Najgori mogući ishod jeste da predmet ostane zarobljen između istrage i sudskih procedura, dok porodica živi u neizvjesnosti, a građani gube vjeru da institucije mogu doći do istine.Ovaj slučaj odavno više nije samo porodična tragedija. On je postao test funkcionisanja zdravstvenog i pravosudnog sistema. Građani moraju biti sigurni da će svaka sumnja na ljekarski propust biti istražena brzo, nepristrasno i temeljito, jer sutra se u sličnoj situaciji može naći bilo ko. Ako izostane pravovremena reakcija, ne narušava se samo ugled jedne zdravstvene ustanove ili jedne pravosudne institucije, već povjerenje u sistem koji bi trebao štititi život i prava svakog građanina.Pravda nije samo konačna presuda. Pravda je i način na koji institucije postupaju dok do nje dolaze. A kada nakon sedam mjeseci još nema jasnih odgovora na pitanja koja potresaju cijelu javnost, sasvim je legitimno pitati „šta se čeka“?&nbsp;

Porodica i javnost još nemaju odgovor na pitanje koje je od prvog dana stoji iznad cijelog slučaja

Šta se čeka

U vremenu kada ratovi često ostanu zapamćeni kroz brojke, statistike i političke odluke, italijanski novinar Franko Đuliano (Franco Giuliano) odlučio je ispričati drugačiju priču, onu koja govori glasovima djece. Upravo zbog toga zaslužuje biti ličnost dana.Kao ratni novinar prvi put je u Sarajevo stigao 1995. godine, u najtežim danima opsade. Dok su mnogi izvještavali o granatama, razaranjima i broju stradalih, Đuliano je prepoznao da se prava slika rata krije u riječima najmlađih. Učenicima Katoličkog školskog centra dao je priliku da kroz pisma ispričaju kako izgleda odrastati u gradu pod opsadom, a njihove poruke objavljivao je u italijanskoj štampi kako bi svijet upoznao ljudsku stranu rata.Tri decenije kasnije ta pisma nisu ostala zaboravljena. Đuliano ih je sačuvao, pretočio u knjigu i pretvorio u kulturno-memorijalnu izložbu "Sarajevo – od rata do mira. Trideset godina kasnije", koja danas podsjeća da mir nije nešto što se podrazumijeva, već vrijednost koju treba čuvati svakog dana.Posebnu vrijednost njegovom radu daje činjenica da nije ostao samo hroničar jednog vremena. Nakon 30 godina pronašao je žene koje su kao djevojčice pisale ta pisma i omogućio im da ponovo ispričaju svoje priče. Time je pokazao da novinarstvo ne završava objavljivanjem teksta, već da može postati trajni most između prošlosti i budućnosti.Njegov rad predstavlja primjer kako novinar može biti mnogo više od posmatrača događaja. Franko Đuliano postao je čuvar sjećanja i glasnik mira, čovjek koji je svojim djelovanjem sačuvao dio historije Sarajeva i Bosne i Hercegovine od zaborava.

Njegov rad predstavlja primjer kako novinar može biti mnogo više od posmatrača događaja

Franko Đuliano: Sačuvao glasove djece opkoljenog Sarajeva

Gotovo svako povećanje primanja u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci predstavljeno je kao veliki iskorak u poboljšanju životnog standarda građana. Međutim, iza tih brojki krije se jedna važna činjenica – većina tih povećanja nije nikakav vanredni potez vlasti, nego nešto što građanima ionako pripada.Redovno usklađivanje penzija u Federaciji BiH zakonska je obaveza, regres zaposlenima u Kantonu Sarajevo pravo koje im pripada, dok se povećanje plaća državnim službenicima na nivou BiH mjesecima odgađa i tek sada dolazi na dnevni red.S druge strane, inflacija je, pokazalo se, mnogo efikasnija od svih budžetskih odluka i povećanja primanja.Sve što vlast jednim potezom poveća, tržište drugim potezom uzme nazad. Penzioner koji danas dobije nekoliko desetina maraka više na čeku već ih je izgubio na cijeni hrane, lijekova i režija. Radnik koji dobije regres zna da će veliki dio tog novca ostaviti u supermarketu ili platiti račune koji su iz mjeseca u mjesec sve veći.Penzioneri su ove godine dobili veće penzije, ali su istovremeno skuplji postali hrana, lijekovi i gotovo svi osnovni životni troškovi. Zaposleni koji će dobiti regres dobro znaju da će veliki dio tog novca vrlo brzo završiti na plaćanju računa ili kupovini osnovnih potrepština. Državni službenici čekali su mjesecima povećanje plaća koje je odavno trebalo biti riješeno, a kada ga konačno dobiju, ono će samo djelimično pratiti rast troškova života.Posljednjih godina svjedočimo istoj praksi, vlast ispunjavanje svojih obaveza predstavlja kao ekonomsku mjeru vrijednu posebne pohvale. Međutim, povećati primanja nije isto što i povećati životni standard. Ako cijene rastu brže od primanja, onda građani realno ne žive bolje bez obzira na procente kojima se političari hvale.Građanima ne treba objašnjavati da li žive bolje, oni to najbolje vide kada plate račune, natoče gorivo ili obave sedmičnu kupovinu.

Sve što vlast jednim potezom poveća, tržište drugim potezom uzme nazad

Inflacija "pojede" sve

U ponoć je istekao rok za prijavu građana koji žive izvan BiH za glasanje na predstojećim Općim izborima u oktobru ove godine.&nbsp;Prema podacima CIK-a BiH, svoje prijave dostavilo je nešto manje od 50.000 birača, od kojih je 31.303 definitivno ispunilo uvjete za učešće na izborima, dio je u postupku obrade, dio u fazi unosa, dok u 3.067 prijava nije dostavljen validan dokaz boravišta u inostranstvu ili nije dostavljen nikako, potpisi na prijavi ne odgovaraju onom na bh. dokumentima, podaci iz prijave ne odgovaraju onima na potrebnim potvrdama ili se potkrala neka druga greška u još kompliciranom procesu prijave. Prema dosadašnjoj praksi, od ukupnog broja prijavljenih glasa polovina ili manje, pa je već sada izvjesno da bh. dijaspora ni ovoga puta neće značajnije utjecati na rezultate izbora i omjer snaga u parlamentima i vladama nakon oktobra. A itekako bi mogla.Pokazuju to podaci Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH prema kojima u inostranstvu trenutno živi približno isti broj stanovnika kao u domovini. Gotovo 2,2 miliona bh. građana, od kojih je oko 1,8 miliona rođeno u Bosni i Hercegovini, danas živi širom svijeta. Kada bi na izbore izašlo 10 ili 20 posto građana s pravom glasa, mnogo toga u ovoj zemlji više ne bi bilo isto. Kada bi, naprimjer, interesovanje za izbore u RS-u bilo srazmjerno reakcijama na pokušaje urušavanja državnih institucija, usvajanje secesionističkih zakona, uporno negiranje ratnih zločina, pokušaje zabranjivanja ljiljana ili kontinuiranih uvreda na račun jednog naroda, sve bi u manjem entitetu bilo bitno drugačije. Kako su proteklih decenija bh. političari građanima izvan domovine uspjeli da ogade čak i pomisao da nešto pokušaju promijeniti, tema je koja zaslužuje mnogo širi prostor i njome bi se prvenstveno trebale baviti stranke sa sjedištem u Sarajevu.U najkraćem, sistem uspostavljen na krađi glasova i mnogo toga što pod ruku dođe, ne nudi nadu da su promjene moguće. Okretanjem leđa od izbora dijaspora šalje poruku da nije samo bankomat koji u domovinu šalje milijarde, odbor za doček koji u svjetskim prijestonicama dočekuje bh. zvaničnike i bazen glasova kojeg se sjetimo pred izbore, već najveći ljudski, ekonomski i intelektualni resurs koji BiH ima, a koji je do sada, ako ništa drugo, zaslužio da ima Ministarstvo dijaspore na državnom nivou. Dijaspora u svojim rukama drži ključ za brojne probleme ove zemlje i nadati se da će biti pameti da se on aktivira. Ako ne ovog, onda nekog narednog oktobra.

Već sada izvjesno da bh. dijaspora ni ovoga puta neće značajnije utjecati na rezultate izbora

Najveći resurs BiH

Jasmin Pendić, zaposlenik JP Komunalno Mostar koji je prije manje od mjesec dana učestvovao u gašenju velikog požara na deponiji Uborak, danas je među 18 radnika Odjela niskogradnje Radne jedinice 2 kojima je Uprava ovog javnog preduzeća uručila otkaz.Pendić je javnosti postao poznat nakon što je, upravljajući bagerom, prišao vatrenoj stihiji kako bi pomogao u gašenju zapaljenih guma na Uborku. Snimak njegove intervencije obišao je društvene mreže i pregledan je više od 200 hiljada puta.Na njemu se vidi kako radna mašina ulazi u područje zahvaćeno požarom, dok vatrogasci istovremeno polijevaju bager vodom kako bi spriječili njegovo zapaljenje usljed visokih temperatura.Požar na deponiji Uborak tada je izazvao veliku zabrinutost među stanovnicima okolnih naselja. Zbog opasnosti od širenja vatre dio stanovništva bio je evakuisan, a vatrogasne ekipe danima su se borile s požarištem.Svega nekoliko sedmica kasnije, Pendić se našao među radnicima koji su ostali bez posla.Na konferenciji za medije kazao je da je u JP Komunalno Mostar zaposlen već deset godina te da će otpušteni radnici, ukoliko odluka ne bude promijenjena, razmotriti i radikalnije oblike sindikalne borbe, uključujući štrajk glađu.U izjavi za „Avaz“ istakao je da tokom deset godina rada nikada nije odbio nijedan radni zadatak te da je svoj posao, kao i njegove kolege, obavljao časno i pošteno.

Pendić je, upravljajući bagerom, prišao vatrenoj stihiji kako bi pomogao u gašenju zapaljenih guma na Uborku

Jasmin Pendić: Rizikovao život za otkaz

Prizori prepunih kontejnera, razbacanog otpada i neuređenih prostora širom Sarajeva nisu samo komunalni problem. Oni su slika odnosa vlasti prema građanima i osnovnim životnim standardima.Godinama stanovnici upozoravaju na probleme u organizaciji odvoza otpada, ali se konkretna rješenja uglavnom pojavljuju tek kada nezadovoljstvo postane preveliko ili kada fotografije ružnih prizora obiđu javnost. Umjesto sistemskog rješavanja problema, građani često slušaju opravdanja, međusobna prebacivanja odgovornosti i obećanja koja se ponavljaju iz godine u godinu.Posebno zabrinjava činjenica da se pitanje čistoće grada često zanemaruje sve dok ne postane politički problem.Sarajevo je glavni grad države i grad koji se želi predstaviti kao turistička, kulturna i evropska destinacija. Međutim, teško je govoriti o napretku i modernizaciji dok stanovnici pojedinih naselja svakodnevno prolaze pored prepunih kontejnera, neugodnih mirisa i otpada koji ugrožava kvalitet života.Vlast se često bavi „velikim“ projektima, političkim prepucavanjima i obećanjima o boljoj budućnosti, ali građani očekuju da se riješe i osnovni problemi. Čista ulica, uredno odloženo smeće i funkcionalan komunalni sistem nisu nikakav luksuz. To su minimalni standardi jednog ozbiljnog grada.Naravno, dio odgovornosti imaju i građani koji nepropisno odlažu otpad i stvaraju dodatni nered. Međutim, ne može se sva krivica prebaciti na pojedince dok sistem odvoza otpada očigledno ne funkcionira kako treba. Institucije postoje upravo zato da organizuju, kontroliraju i osiguraju uslove za normalan život.Problem otpada u Sarajevu postao je simbol šireg problema, nedostatka odgovornosti i spore reakcije vlasti. Građani ne traže nemoguće, već ono što im pripada, a to je u ovom slučaju uredan grad.Grad se, prije svega, vidi po svojim ulicama, odnosu prema javnom prostoru i kvalitetu svakodnevnog života njegovih stanovnika. Sarajevo zaslužuje više od toga da mu smeće postane uobičajena slika.

Građani Sarajeva ne traže nemoguće, već ono što im pripada

Smeće kao odnos vlasti prema građanima

Uspjeh Španije na Svjetskom prvenstvu nije došao preko noći. Iza njega stoje godine planskog rada, kontinuiteta i povjerenja u sistem koji je Luis de la Fuente gradio mnogo prije nego što je preuzeo seniorsku reprezentaciju.De la Fuente nije samo selektor koji vodi zvijezde – on je trener koji je mnoge od njih upoznao dok su još bili dječaci. Od 2013. godine pratio ih je kroz mlađe kategorije, razvijao njihov karakter i fudbalsku filozofiju. Trofeji su stigli ubrzo – s reprezentacijom do 19 godina osvojio je Evropsko prvenstvo 2015. godine, četiri godine kasnije postao je evropski prvak s U-21 selekcijom, a 2021. godine osvojio je srebro na Olimpijskim igrama u Tokiju.Kada je u decembru 2022. godine preuzeo seniorsku reprezentaciju, De la Fuente nije imao veliku podršku javnosti, ali je imao adut o kojem je malo ko vodio računa – nije morao graditi novu ekipu od početka. Dobio je grupu igrača koje je poznavao godinama, znao njihove karaktere, njihove mogućnosti i način na koji najbolje funkcionišu.Rezultati su brzo stigli. Sa Španijom je osvojio Ligu nacija 2023. godine, Evropsko prvenstvo godinu kasnije, 2024., a konačni trijumf kompletiran je u nedjelju podizanjem Zlatne boginje.Najveća snaga De la Fuenteovog projekta jeste upravo kontinuitet i kolektiv. On nije samo birao najbolje igrače u datom trenutku – stvarao ih je kroz godine rada. Igrače koje je nekada učio kao dječake, danas vodi kao iskusne fudbalere spremne za najveće izazove.Španija pod njegovim vodstvom nije izgubila 38 uzastopnih službenih utakmica, a sa 65 godina postao je najstariji selektor osvajač titule svjetskog prvaka.

Izgradio je sistem koji je Španiji donio kontinuitet, trofeje i novu zlatnu eru

Luis de la Fuente: Tvorac šampionske generacije

Roditelji dječaka koji je, kako tvrde, u februaru pretrpio zlostavljanje u privatnom vrtiću "Bambini" već mjesecima vode pravnu i institucionalnu bitku, tražeći odgovornost nadležnih.I tek sada, haman pola godine kasnije, resorno Ministarstvo na čijem je čelu Naida Hota-Muminović saopćava da je "odmah reagiralo" i da je kompletna dokumentacija proslijeđena Kantonalnom tužilaštvu. Takva tvrdnja o hitnoj reakciji baš i nije održiva ako krenemo redati činjenice.Naime, ako je slučaj prijavljen još u februaru, postavlja se logično pitanje: zašto su ključne mjere uslijedile tek sada? Dobro, kažu iz Ministarstva da su odmah pokrenuli „hitne“ procedure. Ali šta u ovom slučaju za nadležne znači hitno – sakupljanje nekakve dokumentacije od februara. Idemo dalje, još je ozbiljnija tvrdnja da direktor ustanove ne ispunjava zakonom propisane uslove za obavljanje funkcije. Kako je moguće da se to utvrđuje tek nakon godina i godina rada? Zar niko ranije nije provjeravao ispunjava li osoba na čelu predškolske ustanove osnovne zakonske kriterije?Ministarstvo podsjeća da je ranije tražilo inspekcijske nadzore, ali i samo navodi da je inspekcija u martu zaključila da vrtić ispunjava uslove za rad. Šta se u međuvremenu promijenilo? Jesu li tadašnji nalazi bili pogrešni ili su propusti jednostavno zanemareni?Najlakše je danas govoriti o odlučnoj reakciji kada zlostavljano dijete ima ozbiljne traume.Roditeljima koji su mjesecima upozoravali na probleme, takve izjave vjerovatno zvuče kao zakašnjelo opravdavanje institucija. I da zaključimo, u slučajevima koji se tiču sigurnosti djece vrijeme je presudan faktor. Svaki dan čekanja znači i gubitak povjerenja u sistem koji bi djecu, a i sve nas, trebao štititi.&nbsp;

Ko je zakasnio u slučaju zlostavljanog djeteta u vrtiću "Bambini" - institucije ili sistem kontrole ili pak, svi zajedno?

Kad "hitno" znači pola godine

Odluka izraelske ministrice zaštite okoliša Idit Silman da promijeni klasifikaciju nilskih krokodila otvorila je vrata prijedlogu koji je do prije nekoliko mjeseci zvučao kao politička provokacija. Ako dobije sva potrebna odobrenja, ove životinje mogle bi biti korištene za osiguranje zatvora u kojima se nalaze palestinski pritvorenici, što je izazvalo oštre reakcije i nova pitanja o pravcu u kojem ide izraelska sigurnosna politika.Ideju je još prošle godine iznio krajnje desni ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir, pozivajući se na američki primjer takozvanog "Aligator Alcatraza" na Floridi. Njegovu novu objavu na društvenim mrežama, uz AI fotografiju na kojoj vodi krokodila na povocu i poruku "Razmišljate o pokušaju bijega? Razmislite ponovo", mnogi će teško doživjeti kao bezazlenu šalu. Kritičari smatraju da se radi o demonstraciji sile i pokušaju javnog ponižavanja zatvorenika. Mnogi sve povezuju s fašističkim metodama koje su odavno vodilja ovom Izraelcu.Iako izraelske vlasti naglašavaju da bi se krokodili mogli koristiti samo uz odobrenje nadležnih institucija i u skladu sa zakonom, sama činjenica da se ozbiljno razmatra upotreba divljih životinja u zatvorskom sistemu izazvala je zabrinutost među organizacijama koje prate ljudska prava, ali i zaštitu životinja.Posebno je značajno što se ovom prijedlogu usprotivila i izraelska Uprava za prirodu i parkove, upozorivši da divlje životinje ne bi smjele biti sredstvo zastrašivanja niti dio sigurnosnog sistema. Osim etičkih pitanja, upozorili su i na konkretne sigurnosne rizike, podsjećajući na ranije slučajeve bijega krokodila iz uzgoja.Dodatnu težinu cijeloj priči daje činjenica da se plan odnosi upravo na zatvor u kojem se uglavnom nalaze palestinski sigurnosni pritvorenici.

Krokodili bi mogli biti korišteni za osiguranje zatvora u kojima se nalaze palestinski pritvorenici

Itamar Ben-Gvir: Kad fašizam udari u glavu

Bio sam među najglasnijim zagovornicima odlaska SDA s vlasti. Ne zato što sam vjerovao da će Trojka biti mesija, nego zato što sam smatrao da je nakon tri decenije kriminala, korupcije, nepotizma, ideološkog lutanja, antizapadnjačke politike i zarobljavanja institucija bilo nužno otvoriti novo poglavlje. Ako stranka koja je toliko dugo vladala s lošim rezultatima ne može biti smijenjena, onda demokratija nema nikakav smisao.Zato danas mislim da upravo ljudi iz Trojke sebi trebaju postaviti jedno pitanje: jesu li položili historijski ispit?Oni vlast nisu dobili u normalnim okolnostima. Dobili su priliku kakva se političkim generacijama pruža jednom. Zapravo, formirani su kao vrlo šarolika i ideološki nekoherentna scina s jednim jedinim ciljem – da pokažu da u ovoj državi može postojati barem zehru nešto bolje i poštenije od kriminala, nepravde i primitivizma koji smo decenijama gledali.Građani nisu tražili čuda. Tražili su da država konačno počne ličiti na uređenu državu. A šta danas ostaje iza njih?Uništena Željezara. Željeznice koje i dalje tavore. Rekordna zaduženja Sarajeva i Federacije BiH, bez razvojnog ciklusa koji bi opravdao toliki dug. Pokušaj da se BH Telecom uvuče u krajnje spornu kupovinu Telemacha. Komunalni haos, zapuštene ulice, infrastrukturni problemi koji se gomilaju umjesto da nestaju.Obećavali su raskid s partijskim zapošljavanjem, a dobili smo nova uhljebljavanja, katastrofalna kadrovska rješenja i osjećaj da je stranačka knjižica danas još važnija nego u najgorim vremenima SDA.Obećavali su drugačiju političku kulturu, a mandat su obilježile afere – od Crne kravate do spengavanja i brojnih drugih slučajeva koji su ozbiljno narušili povjerenje građana.Na sve to dolazi i neradna nedjelja – simbol politike koja ograničava slobodu građana umjesto da širi prostor slobode.Nakon svega, može li nekoliko tramvaja biti protivteža rekordnom zaduživanju, propuštenim reformama, aferama, nepotizmu i osjećaju da je ogromna historijska prilika potrošena gotovo bez rezultata?SDA je ostavila katastrofalno naslijeđe. Upravo zato je odgovornost Trojke bila veća nego odgovornost bilo koje vlasti prije nje. Ali je njihov historijski zadatak zapravo bio prilično lagan – ne biti gori od SDA.To je sve što je trebalo, i građani bi bili zadovoljni i s tom bogdom. Ali nisu čak ni to bili u stanju. Ovo je gore.

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Nekad su riječi suvišne

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Šta se čeka

Franko Đuliano: Sačuvao glasove djece opkoljenog Sarajeva

Inflacija "pojede" sve

Najveći resurs BiH

Jasmin Pendić: Rizikovao život za otkaz

Smeće kao odnos vlasti prema građanima

Luis de la Fuente: Tvorac šampionske generacije

Kad "hitno" znači pola godine

Itamar Ben-Gvir: Kad fašizam udari u glavu

I jeste gore

Kolumne

Kud nije bio Muhamed

Geri Hant: Stranac koji je postao ambasador Bosne i Hercegovine

Elma Tataragić: Čuvarica filmske priče Sarajeva

Nekad su riječi suvišne

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Zaboravljeni halači – čuvari sarajevske tekstilne tradicije

Dženita Salispahić-Hodžić: Iz boli stvorila nadu za stotine mališana

Šta se čeka

Franko Đuliano: Sačuvao glasove djece opkoljenog Sarajeva

Inflacija "pojede" sve

Najveći resurs BiH

Jasmin Pendić: Rizikovao život za otkaz

Smeće kao odnos vlasti prema građanima

Luis de la Fuente: Tvorac šampionske generacije

Kad "hitno" znači pola godine

Itamar Ben-Gvir: Kad fašizam udari u glavu

I jeste gore