Direktorica Centra za euroatlantske studije iz Beograda Jelena Milić prije nekoliko dana je svoj dom ponudila jednoj izbjegličkoj porodici iz Sirije, koja se u Beogradu zatekla na svom putu ka boljem i mirnijem životu. Fotografije koje je objavila na Facebooku i Twitteru nai&scaron;le su na odu&scaron;evljenje među članovima virtuelne zajednice, ali Milić je svima kratko poručila:

- Mijenjam po pet lajkova i tri bravo za svaki va&scaron; odlazak na Autobusku stanicu u Beogradu, park kod Ekonomskog fakulteta, gdje možete ponuditi mladim izbjeglicama makar cigarete i upaljače ili da se posluže telefonom. Ili ih odvedite negdje da napune svoje - istakla je Milić.

Ona migrantima pomaže tako &scaron;to im prevodi na arapski kako da se najlak&scaron;e snađu u Beogradu i gdje mogu da pronađu besplatan bežični internet u srbijanskoj prijestonici.&nbsp;

Milić je posljednjih dana primjer humanosti i tolerancije. Njen primjer je potakao mnoge da i sami pomognu hiljadama migranata koji svakodnevno dolaze u Srbiju.

Jelena Milić

Pomoć izbjeglicama

Roditelji bo&scaron;njačke djece iz Konjević-Polja odbili su prijedlog ministra prosvjete RS Daneta Male&scaron;evića da se njihovoj djeci, umjesto maternjeg bosanskog, nametne izučavanje nepostojećeg &bdquo;jezika bo&scaron;njačkog naroda&ldquo;. &nbsp;

Da mijenjanje naziva bosanskog jezika kojim se u BiH govori stotinama godina ne bi djelovalo kao bjelodana sila, Male&scaron;ević, tačnije politika čije zapovijedi provodi, Bo&scaron;njacima su dodijelili jezik koji neće ličiti na državu u kojoj žive, već na njih, Bo&scaron;njake, koji su, uglavnom, pobijeni i protjerani, a ono &scaron;to ih i ima, iz godine u godinu sve ih je manje. &nbsp;

Otimanje bosanskog jezika Bo&scaron;njacima u RS posljednji je stadij progona Bosne s teritorije koju kontrolira politika tog entiteta. Ustvari, pred očima svih nas odvija se posljednja faza provedbe Karadžićevih strate&scaron;kih ciljeva iz sada već dalekog maja 1992. godine. Ko ne vjeruje, neka se pro&scaron;eta manjim bh. entitetom pa će vidjeti da se tamo ama ba&scaron; ni&scaron;ta vi&scaron;e ne zove bosanskim imenom.

Ukidanje bosanskog jezika u &scaron;kolama u RS i nametanje nepostojećeg jezika bo&scaron;njačkoj djeci koja te &scaron;kole pohađaju, događa se javno i pred očima oficijelne politike i političara koji se predstavljaju kao &bdquo;jedini i pravi&ldquo; čuvari BiH i za&scaron;titnici nacionalnih interes Bo&scaron;njaka u njoj.

Osim sporadičnih javnih saopćenja i riječi tobožnje ljutnje i osude, njihovog stvarnog odupiranja atacima na bosanski jezik u RS, odnosno dokidanje bosanskog identiteta u tom dijelu BiH, do sada nije bilo. A, čini se, neće ga ni biti.

Roditelji bo&scaron;njačke djece iz Konjević-Polja, uprkos svemu, odlučni su da ne dozvole da im se nametne ime jezika kojim će govoriti. Historija, pa i ona od prije dvadesetak godina, kažu, uči ih da ne smiju pristati na takvo ne&scaron;to, jer, pokazalo se, da su, &bdquo;kad god bi pristajali, ubrzo i nestajali&ldquo;! 
&nbsp; &nbsp;

Komentar dana

Progon bosanskog jezika

Deniz Gamze Erguven, turska rediteljka, svojim prvim igranim filmom, &bdquo;Mustang&ldquo;, koji je premijerno prikazan u Kanu ove godine, osvojila je publiku u Sarajevu, ali i žiri 21. Sarajevo Film Festivala, te je nagrađena najvećom festivalskom nagradom &bdquo;Srce Sarajeva&ldquo;.

Svojim ostvarenjem rediteljka je željela prikazati položaj žene u Turskoj. Ne negira ona filmom da je Turska moderna zemlja u kojoj žene odavno imaju pravo glasanja, već, kako to ističe, želi pokazati da je to zemlja ekstrema - od žena koje žive veoma modernim životom do onih kojima su nametnute različite dru&scaron;tvene stege, poput glavnih junakinja u njenom filmu.

Rediteljka je uspjela pet djevojčica ohrabriti da stanu pred filmsku kameru, kao njena glavna glumačka ekipa, koje su kod publike u cijelom svijetu izazvale najjače emocije. Donijela je priču kroz oči djevojčica, koje su, također, dobile &bdquo;Srce Sarajeva&ldquo; za najbolju glumicu na 21. SFF-u.

Deniz Gamze Erguven rođena je u Ankari 1978. godine, odrastala je u Francuskoj, Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirala je književnost i stekla zvanje magistrice afričke historije u Johanesburgu te diplomirala na filmskoj akademiji &bdquo;La Femis&ldquo; u Parizu.

&nbsp;

Ličnost dana Deniz Gamze Erguven,

"Srce Sarajeva" za snažne emocije

Svjetsko atletsko prvenstvo u Kini otvorio je mu&scaron;ki maraton u kojom je do&scaron;lo do velikog iznenađenja. Trku dugu 42 kilometra 195 metara najbrže je istrčao Girmaj Gabreslasije (Ghirmay Ghebreselassie).

Mladog Eritrejca mnogi su zapamtili zbog identičnog prezimena kao Hajle, legendarni trkač iz Etiopije koji je u karijeri osvajio četiri svjetska zlata na 10.000 metara i koji je jo&scaron; uvijek vlasnik svjetskog rekorda u maratonu.

&Scaron;esnaest godina nakon Hajleove posljednje zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu, 19-godi&scaron;nji Girmaj ispisao je atletsku historiju. Trijumfovao je u maratonskoj trci u Pekingu, na svom prvom nastupu na svjetskim &scaron;ampionatima i postao najmlađi pobjednik svih vremena u utrkama maratona. On je ujedno prvi atletičar iz Eritreje koji je osvojio zlatnu medalju na smotri najboljih svjetskih atletičara.

Mladi Girmaj nakon pobjede je otkrio da ga roditelji dugo nisu podržavali u atletskoj karijeri, već su željeli da im sin zavr&scaron;i fakultet. On se nada da im je jučera&scaron;njom pobjedom konačno dokazao da je vrijedilo okrenuti se sportu.

Gabreslasije je rođen 14. novmbra 1995. godine u Eritreji.

&nbsp;

&nbsp;

&nbsp;

&nbsp;

Girmaj Gabreslasije

Digao svijet na noge

Nema u ovoj državi hljeba, nema posla, nema ni perspektive, budućnost nam je siva, a sve je crno da ne može crnje biti... samo je jedan od hiljada komentara mladih osoba koje pod svaku cijenu svakodnevno žele napustiti BiH i pronaći svoj kutak sreće negdje u Evropi i svijetu, daleko od rodne grude.

U prilog tome govori i poražavajuća činjenica da je od 1995. do 2012. godine oko 150.000 mladih napustilo državu, a da je svakim danom sve veći broj onih koji zbog neima&scaron;tine, nepravde i prije svega nepotizma napu&scaron;taju svoja ognji&scaron;ta. Zvuči alarmantno da čak četvero od pet mladih želi napustiti BiH, a da vlast ne poduzima ni&scaron;ta da ih spriječi, osim &scaron;to nudi isprazna obećanja o boljem životu.

Pogotovo stranke na vlasti koje već 25 godina kroje sudbinu bh. građana. Upravo dobro situirani političari na vlasti, čija djeca ionako studiraju na prestižnim evropskim univerzitetima, uživaju u svim blagodatima, ne čine ni&scaron;ta da život mladih i običnih bh. građana učine podno&scaron;ljivijim.

Naprotiv, njihov život svakim je danom sve mučniji i teži. I dalje se zapo&scaron;ljavaju samo podobni, najprije politički odabrani, dok za mlade, obrazovane, stručne ljude posla u BiH nema ni na vidiku. Ne čudi onda &scaron;to je odliv mozgova za bh. dru&scaron;tvo postao realnost. Da u BiH žive mladi talentirani ljudi, pokazao je uspjeh kadetske ko&scaron;arka&scaron;ke reprezentacije. No, pitanje je do kada će ih biti.

Hvalospjevi na račun ovih hrabrih momaka trajat će jo&scaron; koji dan, tako da nije isključeno da muse, sikira&scaron;i, čampare zbog nebrige države budućnost potraže negdje u Evropi. Daleko od praznih obećanja, pohlepnih i sebičnih političara na vlasti.

Dok politika tvrdi da radi na zapo&scaron;ljavanju, da nudi nova radna mjesta mladim ljudima, BiH se polako pretvara u državu staraca. A gdje nema mladosti, nema ni budućnosti. 
&nbsp;

&nbsp;

Država podobnih

Grčka će se za mjesec, tačnije 21. septembra, naći pred prijevremenim izborima nakon &scaron;to je grčki premijer Aleksis Cipras podnio ostavku.

&nbsp; 
Najmlađi premijer Grčke u novijoj političkoj historiji, za vrijeme čijeg mandata je zemlja &quot;preživjela&quot; bankrot, izjavio je da osjeća moralnu i političku odgovornost, a ostavku je, ipak, podnio nakon &scaron;to je izgubio većinu u parlamentu, jer su mu leđa okrenuli brojni članovi njegove stranke Sirize.

Po profesiji inžinjer, Cipras je pro&scaron;ao dug put od komunističkog omladinca do lidera partije koja je osnovana 2000. godine. Među saradnicima je slovio za &quot;čovjeka lijepog lica i perfekcionistu u radu&quot;. Podnio je ostavku rekav&scaron;i da je s mandatom koji je dobio 25. januara pre&scaron;ao svoj limit. Osim nekonvencionalne garderobe i nekonvencionalnog odnosa s građanima, on je poznat i kao zaljubljenik u motore.

Aleksis Cipras rođen je 28. jula 1974. godine u Atini. Diplomirao je građevinu na Nacionalnom tehničkom univerzitetu. Predsjednik je Koalicije radikalne ljevice (Siriza). &nbsp;

&nbsp;

Ličnost dana  Aleksis Cipras

Izgubljena bitka

Dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma povratnici u Republiku Srpsku, uprkos činjenici &scaron;to su svoji na svome, bore se za jednakopravnost i život dostojan čovjeka. Od Prijedora, preko Zvornika, Vlasenice, pa do Vi&scaron;egrada, Foče i dalje, problemi s kojima se suočava povratnička populacija mahom su identični.

Osim zastra&scaron;ivanja, neperspektivnosti, nebrige i odbačenosti, povratnicima, ipak, najteže pada saznanje da se svakodnevno, oči u oči, susreću s onima koji su okrvavili ruke u ratno doba. Do takvih susreta dolazi u pobrojanim gradovima i njihovim okolnim selima odakle su Bo&scaron;njaci i Hrvati na najmonstruozniji način poubijani ili prognani.

Dvije decenije nakon potpisivanja sporazuma kojim su okončani ratni užasi, povratnici, konstitutivni narodi u tom dijelu BiH, i dalje strahuju od onih koji su u najmračnijim trenucima bh. historije podigli kamu, pu&scaron;ke i artiljeriju na kom&scaron;ije čiji su grijesi, jedini, bila različita imena i prezimena od njihovih.

Napadi na povratnike bilježe se svakodnevno. Od pro&scaron;logodi&scaron;njeg ubistva povratnika u Kozluk, hap&scaron;enja u Vlasenici, premlaćivanja u Prijedoru, bacanja Molotovljevih koktela u Zvorniku... K tomu jo&scaron; ne treba zaboraviti teror nad najmlađima, kojima se ne dozvoljava izučavanje nacionalne grupe predmeta.

Povratnici su, bez sumnje, najugroženija populacija u BiH. Najprije su bili živi &scaron;tit za vladajuću oligarhiju iz Sarajeva, među kojima ima pojedinaca koji nikada nisu zakoračili s onu stranu entitetske crte, a kasnije tek kolateralna &scaron;teta u njihovim talovima s vlastima RS. Možda u tome leži i najveći dio povratničke nevolje.

Jer, kako objasniti težnju da se Aneks 7 Dejtonskog sporazuma provede po&scaron;to-poto, a da se onima koji su se vratili na zgari&scaron;ta, opljačkana i nevinom krvlju natopljena imanja ne pruži ni minimum institucionalne za&scaron;tite. Zbog toga, valjda, sve je manje bo&scaron;njačkih i hrvatskih povratnika u manjem bh.entitetu. Ciljevi koji nisu ostvareni u ratu, slijedeći ideologiju napisanu u Memorandumu SANU-a, kontinuirano se ostvaraju u (ne)miru.

Oči u oči

Životna bitka Pere Gudelja, vlasnika najvećeg trgovačkog lanca u na&scaron;oj zemlji FIS Vitez, poznata je &scaron;irom BiH. Na radost mnogih koji ga poznaju, posljednje informacije iz bolnice u Sarajevu, gdje je Gudelj operiran, govore da je njegovo stanje stabilno i da se uspje&scaron;no oporavlja.

Vite&scaron;ki biznismen, čudom ili igrom sudbine, osmi dan nakon &scaron;to je operiran, probudio se iz kome, i to dan nakon &scaron;to je ime čovjeka velikog srca skandiralo vi&scaron;e od 50.000 bh. građana.

Čovjek koji svakodnevno povećava bazu prijatelja, upravo zahvaljujući potezima kakav je ovaj posljednji, rijedak je primjer humanosti u na&scaron;oj zemlji.

Iako je vlasnik ogromnog poslovnog carstva, Gudelj je i danas čovjek kakav je bio oduvijek. &quot;Ljudina dobre du&scaron;e&quot;, barem ga tako u narodu zovu. Voli svoje rodno selo i običaje, a rado zasvira harmoniku i zapjeva sevdalinku za svoju du&scaron;u.

Pero Gudelj rođen je 26.maju 1955. godine u selu Gornja Večerska u Vitezu. Otac je četvero djece.

&nbsp;

&nbsp;

Ličnost dana    Pero Gudelj

Hrabro srce

Iako je Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) zabranila emitiranje programa Radiju &quot;Slobodni Drvar&quot; iz Drvara, rad ove radiostanice nije prestao. Naredba RAK-a, dodu&scaron;e, ispo&scaron;tovana je i radiostanica je uklonjena s postojeće lokacije, ali je program takozvanog &quot;Crnog bombardera&quot; preživio, i to u ilegali.

Time je, ustvari, njegov sadržaj za stanovnike Drvara dobio na značaju vi&scaron;e nego da ga je u svoje naručje uzeo moćni CNN.

Dva puta sedmično u svojim emisijama novinari prenose &scaron;ta to građani znaju o kriminalu, korupciji, nepotizmu i bahatosti vlasti u ovom gradiću. To je uzbunilo lokalne moćnike do te mjere da su, umjesto da provjere je li stvarno istina to &scaron;to radio &quot;kaže&quot;, krenuli da stanici &scaron;to prije začepe usta, odnosno zavrnu i struju i frekvenciju, a njegove vlasnike i uposlenike smjeste iza brave.

Radio &quot;Slobodni Drvar&quot; trenutno se ogla&scaron;ava s tajne lokacije. Iz &scaron;ume! Ko u najcrnje ratno vrijeme kada se skrivalo od maljutki, VBR-ova i drugih formi ratne komunikacije.&nbsp;&nbsp; &nbsp;

Kako je krenulo, novinari ove radiostanice neće biti prvi koji su, da bi radili svoj posao,&nbsp; dvadeset godina nakon rata prisiljeni sakrivati se iza stabala bukvi po bosanskim brdima. Prijetnje i ucjene protiv onih koji se odvaže da u sredstvima informiranja samo natuknu o kriminalu nekog lokalnog baje postale su uobičajeni način komuniciranja u pojedinim sredinama, tako da su mnogi, u strahu od odmazde moćnih, naprasno za&scaron;utjeli ili izgorjeli cenzurirajući sami sebe.

Tačno je da vlast može suziti prostor za javno prezentiranje istine, posebno kada je riječ o nečasnim potezima vlasti, ali taj prostor nikada ne može biti toliko sužen da istina ne dopre do onog kome je namijenjena. Do čovjeka! Pa bilo da se plasira s poznate ili nepoznate lokacije kako je slučaj &quot;Crnog bombardera&ldquo; iz Drvara. Tu ni RAK, a ni moćni načelnik općine ne mogu ni&scaron;ta! &nbsp;

&nbsp;

Radio istine

Euforija u BiH nakon veličanstvenog uspjeha kadetske ko&scaron;arka&scaron;ke reprezentacije, na&scaron;ih dragih &quot;Zmajića&quot;, očekivano, opada kako prolaze dani poslije čarobne noći u Litvaniji.

Iako je tada ispisana velika stranica bh. sportske historije, mi se, naravno, vraćamo u realnost države u kojoj živimo i svih problema s kojima se suočavaju na&scaron;i građani. Naravno, tu sudbinu dijele i zlatni ko&scaron;arka&scaron;i.

Prije svega, sramotno je da je jednom od njih potekla krv na nos od umora i, bukvalno, izgladnjelosti. Za drugog heroja historijskog uspjeha na&scaron;eg sporta, čije je ime pred Vječnom vatrom uzvikivalo 50.000 ljudi, nije bilo osigurano ni vozilo koje bi ga prebacilo do doma, pa su morali intervenirati novinari! Takvih primjera ima jo&scaron;. Sve u svemu, sve tipične priče bosanske zbilje.

No, ono &scaron;to je jo&scaron; poraznije jeste da porodice mnogih od njih te&scaron;ko žive. Njihova imena namjerno nećemo spominjati. To su sve čestiti i po&scaron;teni ljudi, to su porodice u kojima se uvijek radilo, a nikad kukalo. Neki od njih nemaju ni krov nad glavom ili pak žive od svega 400 KM. Ali, svi su oni preponosni da bi se o tome javno govorilo. Da, i ne treba o tome govoriti, čak ni iz najbolje namjere.

Ali, na tome uopće ne smije i ostati. Ovo dru&scaron;tvo, od nivoa općine pa do države, mora znati njihovo stanje te učiniti sve, ba&scaron; sve, da bi se svi oni - odmah i sada - zbrinuli. Ako već nemaju milionske budžete za nastupe u Evropi i svijetu poput selekcija zemalja koje su uni&scaron;tavali na terenu (&Scaron;panija je dobar primjer), njihovim porodicama mora se osigurati da dostojno žive do kraja života!!!

Već mjesecima Bosnom hode razni menadžeri i me&scaron;etari, skauti zemalja bližeg i daljeg okruženja i nude zlato, pa i udomljavanje cijelih porodica, da bi na&scaron;e &quot;Zmajiće&quot; primamili u svoje klubove i nacionalne selekcije. Mladići poput Džanana Muse ili Njego&scaron;a Sikira&scaron;a, primjerice, toliko su veliki ljudi i tako lijepo odgojeni da su iz ogromne ljubavi prema ovoj državi sve te ponude odmah odbili. I to se mora cijeniti.

Haram zato bilo svakom zvaničniku koji poslije slikanja slaže i zaboravi da na sasvim konkretan način, ali bez kamera, osigura bolju budućnost zlatnim dečkima. Dobar primjer te prakse jesu Bihać i Breza, koji su svoj dug prema Džananu Musi, odnosno Vedranu Mirkoviću, djelimično izmirili, ali to mora biti samo početak. &quot;Zmajići&quot; će pažnju i podr&scaron;ku u narednim godinama nagraditi radostima kakve su nam pružili u ovim, inače najljep&scaron;im danima u na&scaron;im poratnim životima.

&nbsp;

Pomozite "Zmajićima"

Reditelj Nenad Đurić, autor izrazito uspje&scaron;ne komedije &quot;Nebo iznad krajolika&quot;, na veliko platno donio je jo&scaron; jednu priču koju će, kako tvrdi kritika, publika voljeti. U pitanju je film &quot;Hiljadarka&quot; koji govori o nekim pro&scaron;lim, boljim vremenima, o običnim ljudima, ali i historijskim ličnostima, kroz poznati bosanski humor.

Đurić se odlučio za ljubavnu romansu, koju je scenarista Zilhad Ključanin smjestio u 1955. godinu jer, kako je i sam kazao Đurić, nije želio da se bavi te&scaron;kim temama. Uradio je film za publiku, a ne za festivale.

Nenad Đurić rođen je u Sarajevu 1970. godine. Živi sa suprugom Danijelom, ponosni je otac četvero djece. Bio je prvi asistent Jasminu Durakoviću na filmu &quot;Ja sam iz Krajine, zemlje kestena&quot;, kao i na &quot;Ostavljenima&quot; Adisu Bakraču.&nbsp;

LIČNOST DANA   Nenad Đurić

Film za publiku

Prije 17 godina imao sam privilegiju intervjuirati Arvidasa Sabonisa (Arvydas). Privilegija je definitivno prava riječ, jer su se litvanski novinari smijali fotografu Zdenku Rerigu i meni &scaron;to smo uopće pomislili da će legendarni centar htjeti razgovarati s nama. Jo&scaron; tada je bio gorostasni mrgud, čovjek iz kojeg morate čupati riječi, skoro mizantrop.

Te 1998. reprezentaciji BiH strusio je 30 poena u krcatoj Skenderiji, vratio se u NBA i ubrzo nakon toga zavr&scaron;io karijeru. Nekoliko godina kasnije, FIBA ga je proglasila najboljim evropskim ko&scaron;arka&scaron;em svih vremena. Naravno, sam Sabonis i prije toga je imao dovoljno visoko mi&scaron;ljenje o sebi. Tako ga je odgojio selektor SSSR-a, pukovnik Gomeljski.

Novi susret sa Sabonisom imao sam na Eurobasketu u Sloveniji, prije dvije godine. Jo&scaron; gori ters nego kada je bio aktivan igrač. Kao predsjednik Ko&scaron;arka&scaron;kog saveza Litvanije, komunicirao je samo s nekolicinom ljudi iz stručnog &scaron;taba reprezentacije koju smo, na krilima Teletovića, pobijedili u posljednjem kolu grupne faze.

I kada taj namćor svjetske kategorije uđe u hotelsku sobu jednom 16-godi&scaron;njaku i kaže da takvog ko&scaron;arka&scaron;a u životu nije vidio, onda samo možete zamisliti o kakvom je komplimentu riječ. Mladić se zove Džanan Musa. A Sabonis je pokazao veličinu. Dobro, jeste malo ters, ali nije on ni toliko lo&scaron;...

Arvidas Sabonis rođen je 19. decembra 1964. Pogađate u kojem gradu. Tom divnom Kaunasu.

&nbsp;

Ličnost dana  Arvidas Sabonis

Čestitka velikana

Mladi selektor jo&scaron; mlađe zlatne ko&scaron;arka&scaron;ke reprezentacije BiH Josip Pandža preksinoć je na dočeku u Sarajevu, skoro plačući, zavapio da država Bosna i Hercegovina, tačnije njena vlast, pomogne ovoj generaciji ko&scaron;arka&scaron;a da postanu seniorski reprezentativci BiH.

Hoće li iko u državi imati damar da finansijski pomogne razvoj ove generacije sportista kako bi se zastava BiH i dalje vihorila na zlatnim jarbolima najprestižnijih svjetskih takmičenja? Ko je od onih u čijim su rukama ključevi državne i federalne hazne iz kojih bi, da je sreće, trebalo finansirati i nagrađivati uspjehe domaćih sportista i podržavati njihove krovne organizacije i saveze, čuo Pandžine poruke, saznat ćemo vrlo brzo.

Ono &scaron;to smo od nedjelje do danas čuli i vidjeli jeste da su suze radosnice zbog zlatne medalje iz Litvanije tekle i niz vo&scaron;tana lica mnogih domaćih političara (majko moja!), da su njihovi Facebook i Twitter profili puni hvalospjeva i javnog tap&scaron;anja po ramenima Pandžinih dječaka, ali da se neko od njih, u ime države, naravno, trgnuo za novčanik i izvadio im koju marku za sladoled ili patike, eh, to jo&scaron; niti smo čuli niti vidjeli!

Niko, od državnog premjera Denisa Zvizdića, koji je mlade ko&scaron;arka&scaron;e i njihove trenere jučer primio u &ldquo;zvaničnu prijateljsku posjetu&rdquo;, do njegovog federalnog kolege Fadila Novalića, osim upornog pravdanja da država nema&nbsp; para i izrečenih praznih riječi podr&scaron;ke, zlatnim momcima i njihovim trenerima do sada ni&scaron;ta nije dao. A morali su!

Ovaj potonji, kažu, ne da ni ono &scaron;to je sportistima već dato! Vi&scaron;e od mjesec, tvrde upućeni, na sjednice Vlade FBiH (zahvaljujući Novaliću, naravno) ne dolazi odluka kojom bi se učinilo operativnim vi&scaron;e od milion maraka namijenjenih za sport, a koje su izdvojile &ldquo;Elektroprivreda BiH&rdquo; i &ldquo;BH Telecom&rdquo;!

Valjda se njima krpe budžetske rupe u Federaciji! Sramno!

&nbsp;

 
&nbsp;

&nbsp;

Prazna podrška

Sve je bilo savr&scaron;eno te nedjeljne avgustovske noći. Na&scaron;a mlada reprezentacija, kao u nekom epu, dobila je bitku za zlato protiv Litvanije, usred te zemlje u kojoj je ko&scaron;arka religija. Mnogima u BiH kliznula je suza kada je, u tom trenutku kosmičke pravde, najbolji evropski ko&scaron;arka&scaron; svih vremena Arvidas Sabonis uručio pehar novoustoličenom kralju ovog sporta, Džananu Musi.

Radost je potpuna i čini se da euforiju ni&scaron;ta ne može sti&scaron;ati. Na kraju ceremonije trenutak koji bi trebao predstavljati vrhunac fe&scaron;te, intoniranje himne. I onda taj tupi osjećaj koji sve pokvari.&nbsp;

Muzika ide najglasnije, ruke su na srcima i taman bismo ne&scaron;to krenuli izgovarati, ali onda se sjetimo da osim muzike ni&scaron;ta drugo i nemamo. Musa, Sikira&scaron;, Čampara i dru&scaron;tvo itekako bi zapjevali, vidi se nejasan grč na licima, iz petnih žila pustili bi glas da proslave historijski uspjeh, onako kako ga slave sve normalne države ovog svijeta...&nbsp;

Trenuci kao ovaj vraćaju nas u poljanu besmisla. Umjesto da, ispunjeni ponosom i srećom, galamimo pjesmu patriotizma, nama preostaje taj nedorečeni glupi osjećaj. I jo&scaron; smo ljubomorni na sportiste iz drugih država kada pjevaju himnu.&nbsp;

Neko će reći da nemamo himnu zato &scaron;to se nacionalistički bilmezi ne mogu dogovoriti o tekstu. No, ti isti le&scaron;inari koji nas decenijama truju podjelama, lako postižu kompromis o svemu &scaron;to je u interesu njihovih stranaka i rođaka.&nbsp;

A ne mogu se dogovoriti, recimo, o dvije-tri proste rečenice koje bi govorile o ljubavi prema domovini, zelenim poljima i bisernim rijekama? Da, himna može biti i toliko banalna, ne biste vjerovali kakvih himni ima. I opet bismo je pjevali s ponosom, ne zato &scaron;to nas dirne neki tekst, već zato &scaron;to volimo ovu zemlju. Ali, upravo to ovima koji nas uporno zavađaju ne odgovara. Da volimo Bosnu i Hercegovinu!&nbsp;

Hoćemo himnu!

U biografiju Josipa Pandže sudbina je za kratko vrijeme ispisala historiju. Selektor kadetske ko&scaron;arka&scaron;ke reprezentacije prije ne&scaron;to vi&scaron;e od dvije sedmice osvojio je zlatnu medalju u finalu Evropskog olimpijskog festivala mladih (EYOF) u Tbilisiju, a danas slavi svoj najveći uspjeh, titulu evropskog prvaka.

Kada se mladom i ambicioznom treneru da na raspolaganje talentirana i borbena generacija, rezultat neće izostati. Upravo je tako i s Pandžom, trenerom ko&scaron;arka&scaron;a Kaknja, koji je ispisao najsvjetlije sportske stranice Bosne i Hercegovine.

Pobjedom nad velesilom Litvanijom 85:83, pokazao je da se naporan rad i borbenost itekako isplate.&nbsp;

Pandža je rođen 14. maja 1987. godine u Vitezu. U fokusu sportske javnosti na&scaron;ao se pro&scaron;le godine kada je bio pomoćnik selektoru mlade reprezentacije BiH Alenu Abazu. &nbsp;

&nbsp;

Ličnost dana Josip Pandža

Tvorac uspjeha

Litvanija važi za državu u kojoj je ko&scaron;arka sport broj jedan i u kojem će malo kome u svijetu priznati da je bolji. Međutim, u nedjelju navečer morali su potpisati kapitulaciju i to na svom parketu i pokloniti se novom evropskom kralju.

A novi kralj u magičnoj igri pod obručima zove se Džanan Musa, koji je na putu kadetske reprezentacije Bosne i Hercegovine do historijskog trijumfa na Evropskom prvenstvu u Kaunasu pružao nevjerovatne igre.&nbsp;

U prosjeku je ovaj fenomenalni 16-godi&scaron;nji bek bilježio fantastičnih 23,2 poena, devet skokova i 6,3 asistencije.

U finalu je re&scaron;etao i litvanski ko&scaron; (33 poena) za pobjedu od 85:83, kojom je BiH zasjela na evropski tron. Naravno, dileme nije bilo kada je u pitanju dobitnik nagrade za najboljeg igrača EP-a. Trofej je zavr&scaron;io u Džananovim rukama.

Musa je rođen 8. maja 1999. u Bihaću. Ko&scaron;arku je počeo trenirati kao sedmogodi&scaron;njak, u bihaćkom klubu XXL Bosna, te nastavio u KK Ko&scaron; iz Sarajeva. Od decembra pro&scaron;le godine igrač je zagrebačke Cedevite, koja je u nastojanjima da dovede na&scaron;eg igrača pobijedila i slavni grčki Olimpijakos.

Pomoć izbjeglicama

Progon bosanskog jezika

"Srce Sarajeva" za snažne emocije

Digao svijet na noge

Država podobnih

Izgubljena bitka

Oči u oči

Hrabro srce

Radio istine

Pomozite "Zmajićima"

Film za publiku

Čestitka velikana

Prazna podrška

Hoćemo himnu!

Tvorac uspjeha

Novi vladar evropske košarke

Kolumne

Pomoć izbjeglicama

Progon bosanskog jezika

"Srce Sarajeva" za snažne emocije

Digao svijet na noge

Država podobnih

Izgubljena bitka

Oči u oči

Hrabro srce

Radio istine

Pomozite "Zmajićima"

Film za publiku

Čestitka velikana

Prazna podrška

Hoćemo himnu!

Tvorac uspjeha

Novi vladar evropske košarke