Sarajevo Film Festival ove godine donio je aplauze, nagrade, počasna srca Sarajeva i sedam dana filmske atmosfere koju će mnogi dugo pamtiti. Ali, uz sve to, dobili smo i političku paradu. Pravu, neskrivenu političku paradu.
Na crvenom tepihu, pod reflektorima, u prvom planu šetali su načelnici, gradonačelnici, ministri i zastupnici u skupštinama. Glumci, skromni i tihi, prolazili su gotovo neprimjetno. Ulaze u Narodno pozorište, fokusirani na svoje uloge, svoje filmove, svoju umjetnost. Dok se politička elita pojavljuje u društvu ljepših polovina, poziraju za fotoreportere, smješkaju se i traže odlične kadrove za fotografije koje će kasnije objaviti na svojim Instagram profilima, kultura stoji na margini.
Festival iz godine u godinu sve više liči na politički performans, a velika glumačka imena apeluju da ljudima koji nisu iz oblasti sedme umjetnosti nije mjesto na crvenom tepihu. Kada se sve sabere i oduzme, crveni tepih sve više podsjeća na skupštinu, Dom naroda ili sjednicu nekog kantona – a ne na događaj koji slavi umjetnost i film. Glumci ostaju u sjenci i postaju statisti sopstvenih predstava, reditelji prolaze tiho, a oni koji stvaraju Festival, oni zbog kojih Festival i postoji, gledaju kako politika zauzima reflektore i naslovnice.
I nije to samo kritika – to je ogledalo našeg društva. Festival koji bi trebao biti prostor slobode, kreativnosti i inspiracije, postao je pozornica za političku promociju. Dok oni paradiraju, sakupljaju poene i prave savršen Instagram sadržaj, umjetnost stoji sa strane i gleda. Skromna i tiha.
Sarajevo Film Festival zaslužuje bolje, a crveni tepih treba pripadati onima koji dišu film, koji ljube umjetnost i koji pomiču granice kreativnosti. A, ne onima koji koriste Festival da bi pozirali i podsjetili nas da politika može sve – osim da ostavi i umjetnost gdje joj je mjesto.
