TOP-INTERVJU

Glumački velikan Irfan Mensur: Živim Sarajevo bez obzira što ne živim u njemu

Tuga u regionu je pregolema. Počeo sam da se divim publici, jer pod maskama dolaze u pozorište

Razgovarala: Nerma Ajnadžić

Mensur: Pobjegao sam koroni, hvala Bogu

Foto: Arhiva


Jedan od najistaknutijih glumaca s ovih prostora Irfan Mensur u januaru je napunio 69 godina i još se aktivno bavi onim što najviše voli – glumom. Bilo na sceni ili iza nje, bez toga ne može.

Dokaz tome je i što je prije koronavirusa radio na predstavi zajedno s divom Tanjom Bošković, a kojom odaje priznanje pozorištu. O tom projektu, koji je prekinuo COVID-19, ali za koji se nada da će uskoro privesti kraju i uspjeti upriličiti premijeru, kao i o kulturi općenito, rodnom Sarajevu, ljudima koje je izgubio u posljednjih nekoliko mjeseci i svojoj bici s ovim užasnim virusom, govorio je Mensur iskreno za „Dnevni avaz“ iz beogradskog doma.

 

Posveta Peci Ejdusu

-       Mislili smo da krenemo ovih dana s radom na predstavi. Međutim, ovih dana smo i Tanja i ja u nekim obavezama, pa smo odložili sve to za ljeto. A to jeste jedna priča, jedna oda putujućim glumcima i priča o dva putujuća glumca. Ispostavi se da je taj drugi glumac ustvari glumica koja se maskira u glumca jer nekad su glumice bile vještice. I, eto, tako, prosto jedna priča koju želimo da ispričamo i cijelu predstavu posvećujemo i posvetit ćemo našem drugaru i pokojnom Peci Ejdusu (Predragu op. a.) kao jednom od najvećih globtrotera i našem drugu, nažalost, pokojnom. „Vaškice“ se zove – priča nam Mensur.

  • Mensur: Uskoro predstava s Tanjom Bošković

    Mensur: Uskoro predstava s Tanjom Bošković

    Foto: Arhiva


Dokle je predstava?

- Već smo je završili. Imali smo desetak proba, već je kostim gotov, scena je gotova, sve je gotovo što treba da bude. Ali nam treba još 15 do 20 dana slobodnog vremena da bi kompletirali. To ćemo najvjerovatnije na ljeto uraditi ako Tanja ode u Herceg-Novi gdje ima kuću. Ja ću, najvjerovatnije, iznajmiti apartman, pa možda i napravimo premijeru u Crnoj Gori s jednom ili dvije predstave pa se onda vratiti u Srbiju.

Vas dvoje igrate u predstavi?

- Samo nas dvoje. Napravio sam adaptaciju jednog teksta i ja ću da izrežiram ovaj komad. Igramo ta dva putujuća glumca.

Nadamo se da ćete nam i u Sarajevo doći?

-       Ako Bog da doći ćemo, zato što je predstava univerzalna. Mi na sceni u jednom trenutku imamo i 400 godina koliko i postoje putujući glumci na ovim prostorima. U jednom trenutku se posvađamo i bukvalno izgovaramo naša imena i prezimena, kao Tanja i Irfan.

Prebolovali ste koronavirus i u više navrata govorili o tome. Nemate nikakve posljedice?

- Hvala dragom Bogu nije ostavila traga. Poslije sam u Nišu završio „Anu Karenjinu“, predstava se uspješno igra. Istog trenutka kada je stavljena repertoar, a stavljaju mjesečno po četiri predstave, ali bukvalno za dva sata se rasprodaju ulaznice. Jedva čekam da se otvore pozorišta, u pravom smislu otvore, u smislu količine publike i da se otvore pozorišta u Beogradu pa ću predstavu uspjeti, najvjerovatnije, da dovedem u Beograd da i Beograđani vide predstavu. Mislim da zaslužuje, jer sam se bavio onako pozorištem s velikim P. Mislim bez nekih velikih egzibicija i mistifikacija. Diveći se, naravno, Tolstoju, nisam ni jedno slovo dopisao, nijedan zarez uništio, osim što sam morao da skratim. Bavim se određenom niti u „Ani Karenjinoj“, ljubavne priče. Nisam se bavio društvenim okolnostima, religijom, ničim drugim osim istinskim odnosima ljudi koji ili već žive zajedno ili će tek živjeti zajedno. Ili žive zajedno, a neko im smeta. Što je obično muž.

Dirnut sam

Kakav je utjecaj korone na kulturu?

- Ovdje pozorišta rade sa smanjenim kapacitetom i publike i količine predstava. U smislu da negdje otprilike trećina sale ili nešto malo jače u svakom pozorištu smije da uđe jer se traži distanca između. Ali, čudna je situacija trenutno u pozorištu. Počeo sam da se divim publici. A ne publika da se divi meni. Ako izađem na scenu, ja želim da izađem na scenu da se divim publici jer kad u publici vidim ljude koji pod maskama gledaju predstavu i sjede odvojeno jedni od drugih... To je nešto što me takne kao čovjeka, razumijete. Ne samo kao profesionalca. Nisam znao da postoje ljudi koji toliko žele pozorište i koji toliko vole pozorište kao pojam, kao planetu, kako god hoćete nazovite to, da dolaze i pod takvim okolnostima. To je nešto što me baš dirnulo.

Drugačije gledate na sve to jer ste i sami prebolovali?

-       Ja sam pobjegao koroni, hvala dragom Bogu. Nisam ja to uspio zato što sam veliki borac nego me je on sproveo kroz koronu i neoštećenog ostavio. Razumijete. Ja sam se opraštao prvih dana dok sam bio u bolnici. Mislio sam da je to kraj, pa su onda naglo rezultati počeli da bivaju bolji, pa sve bolji i na kraju se petnaestak dana su me skinuli sa kisika i pustili kući i nevjerovatno brz oporavak sam imao. E to, bez obzira koliko ja bio discipliniran i koliko sam ja čovjek koji sluša čika doktore, bez nekoga ko je pratio mene i mislio da mi nije vrijeme, to se nije moglo desiti. Mislim da svako ima svoju karmu koja ga prati u životu i ja sam zahvalan što je moja karma takva da sam je pretekao, isto kao što sam prije sedam godina pretekao kad sam imao infarkt i tri bajpasa... Treba biti zahvalan što me još neće. Ne daju mi da ispustim kašiku, što bi rekli ovdje u Srbiji.

Dobri duh

Ostali smo i bez mnogo velikana.

- Moj kum Sanja Ilić... Mnogi su otišli i pravo da vam kažem ja sam počeo da viđam svoje prijatelje i svoje poznanike samo po sahranama, nažalost. Jer se ne krećemo, jer ne možemo da se družimo, nemamo mjesta za druženje osim po kućama i izgleda da se lijepo ispričamo i odtugujemo svi zajedno na sahranama koje su sve češće. Bez obzira da li su to javne ličnosti ili ne, tuga u regionu je pregolema. Odlaze ljudi ni krivi ni dužni, čuvali se ili ne. U čudna, podla, odvratna, nikakva, nezaslužena stanja nas ubacuje ova korona. Prosto strah koji se uvlači u ljude. A osim toga postoji količina ljudi koju viđam i po ulicama i na javnim mjestima koji apsolutno provociraju svojom bahatošću u odnosu na užas situacije. I ja koji nikad nisam bio agresivan čovjek, poželim obračun s takvim ljudima. Naravno, do toga neće doći, ali javno mogu da izgovorim da je sramno ponašati se i izazivati okolinu svojom bahatošću u odnosu na situaciju u kojoj se nalazimo.

  • Mensur: Svako ima svoju karmu koja ga prati u životu

    Mensur: Svako ima svoju karmu koja ga prati u životu

    Foto: Arhiva


Hvala vam na razgovoru. Nadamo se da ćete doći u Sarajevo kada bude neko bolje vrijeme.

- Imao sam jedan divan poziv da dođem u Sarajevo i budem tri ili četiri dana. TV emisija bi se pravila o meni. Ali ja sam ipak Sarajlija, imam dvojno državljanstvo. Ne postoji intervju ni u Beogradu u zadnjih 50 godina kako sam počeo da dajem intervjue da se ne krene od Sarajeva. Ali ja živim Sarajevo bez obzira što ne živim u Sarajevu. Nažalost, familije više u Sarajevu nemam mnogo. Još samo nekoliko ljudi je ostalo, bili smo velika porodica. Bili smo uvažena porodica, bili smo ljudi koji su čitavo jedno naselje, a to je Hrasno, na neki način obilježili. Međutim ništa od toga nije ostalo. Ostale su samo priče, a ja kad svojim sinovima i prijateljima pričam o Sarajevu svi me malo nevjerujući gledaju da li je moguće da je tako bilo. Kuće u kojoj smo živjeli više nema. Sada je tu neka građevina. Ali kad god prolazim kolima na tom mjestu, naravno, da mi se glava okrene da provjerim je li to mjesto još na tom mjestu.

Festival publike

- Ja sam predložio na dva-tri mjesta gdje sam radio da se poslije korone napravi jedan festival zahvalnosti publici. U smislu da se sve predstave koje su izašle za vrijeme korone ponude publici koja će moći da dolazi u pravoj mjeri u pozorište. Dakle, puniti sale sa jednom besmislenom cifricom od 50 dinara ili 100 dinara karta i da im se na taj način zahvalimo što su nas pratili i u vrijeme kad nije bilo za praćenje – kazao je Mensur.

Osuđujem svaku vrstu nasilja

-       Ne postoji čovjek koji ima mozga i gram empatije koji može bilo koju vrstu silovanja i bilo koju vrstu agresije opravdati. Nemoguće je opravdati to. Ja tako cijeli život živim, tako razmišljam. Sama riječ silovanje je već nešto što izaziva jedan užasan otpor u meni kao biću. Ne želim da govorim o pojedinačnim slučajevima jer prosto ne želim da se stavim u tu rijeku izjava. Prosto želim samo da kažem da pripadam ljudima koji svaku vrstu agresije, među njima pripada i silovanje, osuđuje do krajnjih granica. Ne vezujem ovu priču ni za koga. Znate šta, ja ipak imam dovoljno godina da mogu da se distanciram od javnih izjava osim što mogu da kažem da apsolutno osuđujem bilo koju vrstu agresije i silovanja – kazao je istaknuti glumac Mensur.

Teško pao odlazak Sanje Ilića

- Znate, užasno je to što odlaze ljudi tako iznenada, ne znajući ustvari zašto odlaze jer nisu ništa skrivili. Jako mi je teško pao odlazak Sanje Ilića, jako mi je teško pao odlazak i Vlaste Vasiljevića, kojeg znam 50 godina i koji je tako bio jedan dobri duh pozorišta u Srbiji. Ma i u regionu. I ja sam na sahrani Vlastinoj održao takav govor da su se ljudi u par trenutaka nasmijali. Jer Vlasta je i zaslužio da ode tako što će ljudi s osmijehom da izgovaraju njegovo ime. I pozvao sam ljude na kraju da ga ispratimo aplauzom i taj aplauz je dugo trajao – teškoga glasa govori Mensur.

NA VRH

Komentari

Podijeli članak na