Već duže vrijeme živi u Sarajevu, a ovog maja Kiana Hajeri (Hayeri), iransko-kanadska fotožurnalistica, jedna je od članica žirija Sarajevo Photography Festivala.Hajeri poznata je po radu u kriznim područjima, gdje kroz tihe, lične priče otkriva fragilnost, snagu i dostojanstvo ljudi suočenih s najtežim okolnostima. Njene fotografije, kako kaže, nastaju na raskršću između slomljenog srca i nade.

Sarajevo bio joj je neobjašnjivo poznat

Za projekat No Woman’s Land, u kojem je dokumentovala živote žena u Afganistanu pod talibanskim režimom, Hajeri je osvojila nagradu Press Photo 2025. Ujedno je i Senior TED fellow, National Geographic Explorer, te dugogodišnja saradnica The New York Timesa i National Geographica.

U Sarajevo je, prisjeća se, prvi put stigla prije trinaest godina, kada je u tom gradu provela šest mjeseci. Grad joj je, kaže, ostao urezan u pamćenje – bio joj je neobjašnjivo poznat.

- Možda zbog slojevite historije, topline ljudi ili emocionalne iskrenosti mjesta. Preselila sam se ovdje sa svojim partnerom, namjeravajući ostati samo nekoliko mjeseci, ali to je bilo prije dvije i po godine, i Sarajevo je postalo tiha baza iz koje mogu gledati i unutra u sebe i prema van - objasnila je Hajeri.

Članica je žirija Sarajevo Photography Festivala

Kao članica žirija ovogodišnjeg izdanja Sarajevo Photography Festivala, priznaje da je festival prostor gdje se susreću početnici i etablirani autori, gdje čovjek može biti manje usamljen u svojoj radoznalosti ili tuzi.

- Nadam se da će posjetioci otići s obnovljenim osjećajem povezanosti sa pričama koje su predstavljene, tako i sa ljudima koji stoje iza tih priča - stiče Hajeri.

Tema festivala je Weltschmerz, egzistencijalna tuga zbog stanja svijeta. Za Hajeri, taj osjećaj nije apstraktan – ona ga nosi sa sobom svaki put kad uzme kameru. Ipak, trudi se da ne dozvoli da je takva tuga paralizira. Njene priče, iako ukorijenjene u boli, često sadrže tračak svjetla.

- Da, postoji bol, ali postoji i istrajnost, dostojanstvo, pa čak i radost u najmračnijim uglovima. Mislim da moj posao nije da nudim lažni optimizam, nego da prikažem emocionalnu složenost mjesta koja dokumentujem, gdje tuga i otpor žive jedno pored drugog - rekla je.

Kada fotografija postaje odnos

Izvještavala je iz Afganistana, pod duboko represivnim režimima, gdje je posebno bilježila živote žena. Snagu u tim trenucima pronalazila je upravo u ženama koje su je okruživale – onima koje, prema njoj, nastavljaju živjeti punim plućima uprkos svakodnevnim ograničenjima. Također, Kiana priznala je da crpi i iz vlastitog iskustva – iz života između kultura, naslijeđene traume i borbe za vlastiti glas.

U Afganistanu dokumentovala je otpor koji se često odvija iza zatvorenih vrata – kroz ples, smijeh, male rituale. Povjerenje je, kaže, osnova svega.

- Bez njega ti trenuci ne bi postojali pred kamerom. Provodim mnogo vremena jednostavno prisustvujući, bez fotografisanja, kako bi ljudi mogli odlučiti kada su spremni da budu viđeni. Kad izvadim fotoaparat, trudim se da zadržim isti nivo poštovanja i nježnosti. Ne želim izvući sliku, već odraziti emociju - naglasila je.

Cilj joj je da promijeni narativ – da žene koje prikazuje ne budu predstavljene isključivo kao žrtve, već kao umjetnice, mislioci, ljubavnice. Poseban značaj daje dugoročnom dokumentarnom radu. Tada granica između fotografa i subjekta nestaje, a priča dobija dublju dimenziju – postaje odnos.

Na čemu trenutno radi?

Trenutno radi na projektu Shattered Classrooms (Razbijene učionice), u kojem istražuje kako sukobi, ekstremizam i političke odluke utiču na obrazovanje. Projekat je započeo u Afganistanu, ali se širi i na druge regije. U fokusu su mladi ljudi, posebno djevojke, koje uprkos svemu nalaze načine da nastave učiti.

Prati i rad lokalnih fotografa s Balkana. U njihovim pričama prepoznaje sirovu intimnost i emocionalnu dubinu. Osjeti se, kaže, blizina rata, gubitka i migracija – ne nužno kroz direktne teme, već kroz teksturu svakodnevice.

- Vidim jednu vrstu poetskog realizma koja mi je bliska i mislim da me upravo taj zajednički emocionalni jezik privlači - priznala je.

Na kraju, za mlade dokumentariste iz regije ima jednostavan, ali važan savjet:

- Počnite sa onim što znate. Najsnažnije priče često dolaze iz vaše neposredne okoline. Ne morate ići daleko da biste napravili značajan rad. Ostanite znatiželjni, otvoreni i ne bojte se suočiti s nelagodom. I zapamtite, vaš posao nije samo da svjedočite, već i da suosjećate - otkrila je.