U kasnim 1930-im godinama, situacija u Jugoslaviji se sve više zaoštravala. Porast nacionalizma, jačanje autoritarnih tendencija i sve prisutnije političke podjele reflektovale su se i na sport. Fudbalski savez bio je često pod uticajem političkih struktura – raspodjela domaćinstava, delegiranje sudija, pa čak i učestvovanje klubova u završnicama, sve je bilo podložno interesima centara moći u Beogradu i Zagrebu.

Za klubove iz Bosne i Hercegovine to je značilo marginalizaciju. Iako su Slavija i SAŠK pokazivali sportski kvalitet, često su bili tretirani kao "vanjski elementi" bez stvarne institucionalne podrške. U isto vrijeme, klubovi poput beogradskog BSK ili zagrebačkog Građanskog imali su direktan uticaj na odlučivanje u Fudbalskom savezu, a pojedini njihovi funkcioneri sjedili su i u vodećim strukturama JNS-a.

Krah sistema

Prvenstvo 1940/41. nije nikada završeno. Početak aprila 1941. i njemački napad na Jugoslaviju prekinuli su i posljednji pokušaj da se održi kontinuitet lige. Bio je to kraj jednog poglavlja – ne samo fudbalskog, nego i političkog. Kraljevina Jugoslavija prestala je postojati, a zajedno s njom i stari fudbalski poredak.

Nastupili su dani rata, kolaboracionističkih režima i fašističkih sportskih liga. SAŠK i Zrinjski nastavili su da djeluju unutar ustaškog sistema NDH, što će ih kasnije skupo koštati. Slavija kao dominantno srpski klub, u ustaškoj državi je bila zabranjena. U prvoj sezoni prvenstva NDH nastupali su Zrinjski i SAŠK. Dok je Zrinjski zauzeo četvrto mjesto od 9 klubova, SAŠK je završio kao posljednji. Sljedeće godine klubovi iz BiH igrali su u grupi D. SAŠK je zauzeo prvo mjesto ispred Zrinjskog, a u polufinalu prvenstva NDH poražen je od zagrebačke Concordije. SAŠK je opet bio najbolji u regionalnoj grupi, u četvrtfinalu izgubio je ponovo od zagrebačke Concordije. U 1944., posljednjem prvenstvu NDH, SAŠK je stigao do finala protiv zagrebačkog HAŠK-a, ali zbog ratnih djejstava utakmica nikad nije odigrana. Pored SAŠK-a i Zrinjskog, u prvenstvu NDH iz BiH su se još takmičili i Đerzelez (Sarajevo), Hajduk (Sarajevo), Tomislav (Zenica), Hrvoje (Banja Luka) i HBŠK (Banja Luka).

Poslijeratni obračun

Nakon 1945. komunistička vlast počinje radikalno restrukturiranje sporta. Klubovi koji su povezivani s nacionalizmom, vjerom ili starim režimom – poput SAŠK-a, Slavije, Zrinjskog i Đerzeleza – bivaju ugašeni ili im se zabranjuje rad.

Umjesto njih, formiraju se novi klubovi, „čisti“ po ideološkoj liniji – FK Sarajevo, osnovan 1946. spajanjem Radničkog i Udarnika, postaje novi gradski ponos. U Mostaru jača Velež, u Tuzli Sloboda postaje nosilac radničkog duha, dok Borac Banja Luka sve više dobiva status regionalnog centra.

Naslijeđe SAŠK-a i Slavije gotovo da nestaje iz kolektivnog pamćenja. Neki bivši igrači i članovi pokušavali su godinama kasnije obnoviti te klubove, ali bez institucionalne podrške i sa sistemskim ignorisanjem, ti pokušaji ostali su marginalni. Đerzelez, koji je imao specifično muslimansko identitetsko naslijeđe, bio je posebno nepoželjan – jer je nova ideologija zahtijevala potpunu depolitizaciju i "internacionalizaciju" sporta.

Historijska nepravda

Iako nikada nisu postali prvaci Jugoslavije, klubovi poput SAŠK-a i Slavije ostavili su dubok trag u historiji bh. fudbala. Oni su bili pioniri, probijali put u sistemu koji im nikada nije bio skrojen po mjeri. Njihovi uspjesi nisu samo sportski – oni su dio jedne kulturne i društvene borbe za priznanje i vidljivost Bosne i Hercegovine u okviru jedne centralizirane države.