Legendarna sportska komentatorica Milka Babović preminula je danas u 93. godini.
Milka je bila jedan od TV simbola sarajevske olimpijade i prijatelj Grada Sarajeva, a ovo su neke od njenih izjava vezane za Sarajevo.
- Svega što se sjećam da je iz djetinjstva, uvijek se sjećam samo Sarajeva.
- Uvijek sam sjećanjima bila vezana jako za Sarajevo. I poslije sam često dolazila. Kao atletičarka jer smo imali odličnu suradnju, a nakon toga i kao novinar, prenosila sam Balkanijadu iz Sarajeva, klizanje, tako da sam bila često tamo, pogotovo u vrijeme priprema i održavanja zimske Olimpijade. Zajedno sa još jednim inženjerom, bila sam prekomandovana u Sarajevo, gdje sam boravila i radila šest mjeseci. Organizirali smo Međunarodni press centar, šef je bila Vesna Lony a ja sam bila njena zamjenica. Mnogo toga sam tada radila i upoznala veliki broj ljudi, a najveća pomoć bila mi je Zdenka Pregelj.
O opsadi Sarajeva i kako je to doživjela:
- Sve sam pratila što se tada moglo pratiti putem medija, vidjela sam na televiziji kada je prva granata s Trebevića grunula i tog trenutka, ja sam počela plakati.
- Sarajevo je imalo nešto posebno. Nigdje me nisu kao već poznatog TV novinara - mada ja nikada nisam udarala u te tambure! - dočekivali s toliko spontane srdačnosti kao što su me susretale Sarajlije, uvijek i svugdje, od Daira, prodavaonice tekstila, do običnih ljudi na ulici. Sjećam se jednog nastupa na Radio Sarajevu, u kontakt programu. Kada su otvorili telefone, počeli su se javljati slušatelji, govorili su: "Nemojte, molim vas, da odete a da nam ne dođete na kavu". Imala sam bezbroj adresa, čak sam neke i nazivala, ja sam bila njihova, ali i Sarajevo je bilo moje.
Sjećanje koje izdvaja od svih ostalih:
- Ne može se zaboraviti, recimo, ovo razdoblje šest mjeseci pripreme Olimpijade. I sada, kao da vidim sarajevsku dječicu, pionirčiće, po troje su išli, imaju ljestve i peru semafore da to bude uredno! Onda recimo, u zgradi gdje smo bili smješteni, djeca su bila za jednim stolom, lijepa, uredna, čak su malo i znali engleski i, kad bi netko došao nekoga tražiti, oni su se našli pri ruci, da pomognu. U sjećanje su mi se urezali i sarajevski taksisti, tako opušteni ali ujedno i vrlo disciplinirani. Obišla sam sva olimpijska borilišta, jako lijepe uspomene nosim odatle. Ja sam imala svoje svetilište u Sarajevu: čim bih imala neki slobodan trenutak, uputila bih se od središta Baščaršije, gore, uzbrdo, do Višegradske kapije. Prije nje, bila je ona stara kafanica, na obronku. Uvijek bih sjela uz onaj prozorčić. Dolje, gledaš grad, Miljacku, cestu, u proljeće je sve u beharu. I danas, kao da vidim Kozju ćupriju. Jako sam voljela taj dio Sarajeva, i stalno sam tamo odlazila.
