Kada je Vlado Gotovac, hrvatski pisac i intelektualac, dao intervju švedskoj televiziji 1977. godine, nije razmišljao da će ga isti koštati zatvorske kazne. Zbog svog stava koji je javno izrekao o odnosima u SFRJ dobio je kaznu zatvora u trajanju od dvije godine koje je odležao u Lepoglavi. Uz zatvorsku kaznu dobio je i četiri godine gubitka građanskih prava te nemogućnost zaposlenja u državnoj službi. Iako nije osuđen po zakonu koji bi glasio „verbalni delikt“, evidentno je da mu je to „stavljeno na dušu“. Kada se „razumno biće“, tojest homo sapiens, kažnjava zbog svojih razmišljanja i stavova, jasno je da postoji problem u zakonu!
Govor mržnje
Ako ste nekada razgovarali s ljudima koji su odrasli u bivšoj državi uvijek će vam kroz priču dominirati dvije činjenice. Prva je da ste mogli „spavati na klupi gdje god hoćete“ jer ste imali odličnu fizičku sigurnost. Svakako se radi o metafori, ali je evidentno društvena zajednica drugačije funkcionirala u tom periodu. Druga činjenica je da niste smjeli pričati „šta god hoćete“ jer se zbog nekih stavova moglo i robijati. Možda bi se moglo reći sljedeće – izgubili na mostu, dobili na ćupriji.
Demokratsko društvo (a današnji političari će vam reći da smo se upravo za te vrijednosti borili) podrazumijeva slobodu u svakom svom obliku. Osim svih prava koji podrazumijevaju slobodu fizičkog kretanja ovome treba dodati i slobodu govora i misli. Naravno, ovo predstavlja i mač s dvije oštrice jer se nečija „sloboda“ mora završavati tamo gdje počinje ugrožavanje drugoga. Možda na ulici možete mahati rukama koliko želite, ali ne smijete rukama udarati druge.
Kada se govori o fizičkom ugrožavanju i nasilju, onda je to relativno lako odrediti. I ovdje vječno može postojati diskusija šta su to „lakše“, a šta „teže“ fizičke ozljede, ali to treba da odredi medicinska struka. Za razliku od toga psihičko nasilje je drugačije i često ostavlja dalekosežnije posljedice. Veoma često čujete kako prođu godine dok neka osoba ne osjeti PTSP kao posljedicu nekog psihičkog maltretiranja.
S pojavom „globalne komunikacije“ mogućnosti verbalnog i psihičkog maltretiranja su mnogo veće. Dovoljno je pogledati kvantitet botova na istim da nam bude jasno koja je njihova uloga. Posebno se to vidi u predizborno vrijeme kada mreža političkih botova pod skrivenim imenima psihički i verbalno zlostavlja svakog onog koji se usudi imati drugačiji stav od partijskog šefa. S druge strane ti botovi služe da podržavaju i uzdižu ideje svog „nadređenog“ u bilo kojoj hijerarhiji. Poznavajući političku volju postoji skepticizam da će ikada ti botovi biti pronađeni i sankcionirani – valjda jer nisu stavili svoje ime i prezime!
U kasno proljeće 2021. godine Kanton Sarajevo je pokušao usvojiti zakon o kažnjavanju „govora mržnje“. Kada se pročita njegov sadržaj, makar onako laički, može se konstatirati kako je taj prijedlog divna stvar. Sve osobe koje podstiču na bilo kakav oblik „korištenja govora“ zbog poticanja na „nasilje, mržnju i diskriminaciju“ trebaju zakonski odgovarati. Apsolutno su svi ljudi zdrave pameti saglasni s tim. Ali problem nastaje u implementaciji samog zakona. Osim što je nemoguće da se, s obzirom na širinu interneta, taj zakon sprovede samo u jednom kantonu, mnogo veći problem predstavlja potencijalna njegova zloupotreba. Možda je najveći nedostatak bio što se zakon odnosio na govor mržnje protiv „grupe ljudi ili pripadnika grupe“, a ne na pojedinca i njegova prava. Zakon je u svojoj ideji imao predviđene konsekvence dugogodišnjeg zatvora zbog navedene aktivnosti. Uvijek se može postaviti pitanje – šta je govor mržnje i kako ga zakonski odrediti!? Da li će svaka buduća vlast isti iskoristiti za uklanjanje neistomišljenika i političkih protivnika?
Izmjene zakona
Zakon o kažnjavanju govora mržnje u Kantonu Sarajevo prije četiri godine nije usvojen. Prije tri mjeseca došlo je do promjena u KZ FBiH gdje su ubačeni neki elementi koji su noviteti. Zakoni se usvajaju u aktualnom momentu te je jasno da „govor mržnje na društvenim mrežama“ nije mogao biti sankciniran prije pojave samih društvenih mreža. Tako se danas svi možemo smijati starom zakonu u Engleskoj u kojem je zabranjeno da „svinje vuku zaprežna kola“. Ali u nekom periodu srednjeg vijeka on je bio svrsishodan.
Nakon čitavog niza maltretiranja žena od njihovih partnera te femicida koji je katastrofa društva kao pojave, usvojene su izmjene zakona koje trebaju služiti zaštiti. Zakon se uvijek donosi da donese prava i zaštiti te da donese konsekvence onima koji isti ne poštuju. Možda je najveći problem činjenica da pravo i pravda nisu sinonimi. Pravo je zapisani zakon, a pravda moralna kategorija. Vjerovatno su najbolji zakoni oni koji su najbliži pravdi i moralu, ali se moraju „zapisati na papir“ i u zakonodavnoj vlasti usvojiti.
Nakon izmjena KZ FBiH pojavio se član 181b (psihičko nasilje). Isti ima dva stava koji doslovno glase:
„(1) Ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i time naruši njegov psihički integritet, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.
(2) Ako je djelo iz stava (1) ovog člana učinjeno prema djetetu ili prema osobi posebno ranjivoj zbog teže tjelesne ili duševne smetnje ili iz mržnje ili putem informaciono-komunikacijske tehnologije, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.“
Ne moramo biti pravnici da se složimo da narušavanje psihičkog integriteta, iako nema jasne definicije istog, treba na određen način sankcionirati. Posebno mjesto zauzima dio stava (2) u kojem stoji psihičko nasilje putem informaciono-komunikacijske tehnologije. Kada se sagleda taj prostor „društvenih mreža“ nije teško zaključiti da već duže vremena brojni ljudi trpe određen oblik zlostavljanja na njima. Bilo koja javna osoba, silom prilika ili neprilika, izložena je raznim oblicima “pisanog terora”, ali isto tako i šire narodne mase koje trpe razne stvari na mrežama.
Vjerovatno bi bila idealna stvar da se mreže definiraju kao javni prostor, a da se razni oblici zanimanja tipa “influenser” posebno zakonski i poreski tretiraju. Moderno vrijeme obuhvata i moderna zanimanja tako da je danas mnogo više “influensera” nego poljoprivrednika. Ali vjerovatno bi najidealniji zakon bio onaj koji bi kažnjavao pseudonime, odnosno onemogućio djelovanje botova u nanošenju “psihičkog nasilja”. Da li one koji šalju lažne prijave o bombama na sudu ili školama treba kazniti zbog psihičkog nasilja?
Kultura dijaloga
Godinama smo svjedoci brojnih uvreda koje daju neki predstavnici vlasti novinarima. Sloboda govora treba da podrazumijeva slobodu novinarstva, a u slučaju “lažnih vijesti i informacija” postoje privatne tužbe. Ako se sputava novinarska profesija postavlja se realno pitanje o kvantitetu slobode tog društva. Vjerovatno su novinari navikli na brojne kritike, ali i na teške uvrede zbog svog rada. Teško da je naći novinarsko ime koje nije istrpjelo brojne uvrede zbog svog djelovanja – bilo na ulici ili na društvenim mrežama!
Nema osobe zdrave svijesti koja se neće zgroziti nad psovkama i prijetnjama bez obzira da li su one izrečene na “mrežama” ili u javnosti. Kritičko mišljenje treba iznositi na drugačiji način, a problem ovog društva jeste što se nije naučilo na kulturu dijaloga. Još je ovdje argument sile jači od sile argumenta, a uvijek je onaj koji viškom decibela galami i prijeti dominantan. Još se na ovim geoširinama i geodužinama drugačije mišljenje doživljava kao akt neprijateljstva, a ne kao konstruktivna kritika. Ovome treba dodati da je ovdašnja javna komunikacija iznimno “bogata psovkama” čemu svakodnevno svjedočimo. Ponekad se i “dičimo” time što se na našem jeziku može ostvariti toliko psovki, a jezike koje to ne mogu smatramo siromašnim. U odgoju i obrazovanju osnova je razvoj kritičkog stava, a ne učenje nastavnog sadržaja. Svaki učenik se stotinu puta zapitao “šta će meni ovo, a činjenica je da mu ne treba ta “lekcija” nego razmišljanje koje iz nje proizilazi. Problem društva nastaje kada se iz obrazovanja izvlači samo “suho gradivo” jer nedostatak kritičkog stava sekundarno proizvede najveći problem – argument sile! Sigurno nije bez potrebe rečeno “tamo gdje svi isto misle tamo niko ništa i ne misli!”.
Kao i uvijek treba krenuti od osnove, a to je edukacija. O čemu god da pričate dva su načina rješavanja problema. Prvi je zakonsko sankcioniranje, a drugi pozitivna edukacija. Prvi način kratkoročno djeluje, a drugi ubacuje kritičko mišljenje u “DNK” svijesti”! Kada se pročitaju stavovi izmjena zakona oni su idealni. Realni problem može nastati u trenutku kada se isti počnu potencijalno zloupotrebljavati.
Uvijek su ovakvi zakoni mač s dvije oštrice. Da li nastavnici mogu tražiti da se liši slobode osoba koja napiše kako profesori ne valjaju, kako nam je obrazovanje loše ili kako radnici u obrazovanju ništa ne rade? Na određen način je to psihičko nasilje prema radnicima u školstvu. Naravno da se to nikada neće desiti, ali je to realno baš iz stava (2) člana 181b KZ FBiH. Još ako neka osoba opsuje i zaprijeti nastavnom kadru “putem informaciono-komunikacijske tehnologije”, eto mu i robije!
U državi u kojoj za šamaranje nastavnice dobijete neku prekršajnu prijavu ovo očekivati je čista utopija. Definitivno je jasno da ovakav zakon treba imati još definiranijih “stavova” da se ne bi desila zloupotreba istog. Svi oni koji prijete drugima treba zakonski da odgovaraju, a nama ostaje nada da se zakoni ovakvog tipa neće iskoristiti za odmazdu protiv neistomišljenika i(li) političkih protivnika.
