Iako su u velikim gradovima safovi brojniji, a obilježavanje velikog blagdana svečanije i raskošnije, radost Bajrama u malim, povratničkim mjestima čini se intenzivnijom. 

U daleko skromnijim uvjetima Bajram dočekuju i stanovnici Jeleča kod Foče, mjesta u kojem je nekad živjelo više od 800 stanovnika, a danas ih je tokom cijele godine svega tridesetak.

225 šehida

- Kao i u mnogim povratničkim mjestima ljudi gledaju da dođu, ponajviše iz Sarajeva, da s nama obave namaz. To insana posebno raduje, da može da računa na tih 50-60 ljudi koji su spremni poraniti, upaliti auto, doći i klanjati bajram-namaz u svojoj džamiji, tu gdje su odrasli i gdje su živjeli. Mislim da se ljudi u ovakvim džematima, gdje nas nema puno, obraduju svakoj promjeni, pa se i ramazan i Bajram ovdje posebno čekaju. Ljudi se okupe, ponovo sretnu, u ramazanu zajednički iftarimo, na Bajram se skupa radujemo. Kad imamo događaj koji nas okupi i poveže, to je razlog za radost – kaže Emman ef. Haskić, imam u džematu Jeleč.

Spomen-obilježje s imenima 225 šehida ispred Sinan-pašine džamije u Jeleču svjedoči o razmjerama stradanja ovog mjesta. U jednom danu, 4. maja 1992., u napadu srpskih formacija ubijeno je više od 85 stanovnika. Mladi imam predvodit će posjetu seoskom mezarju drugog dana Bajrama, na Dan šehida, gdje će pred duše ubijenih biti proučen Ja'sin.

Emman ima samo 24 godine. Rođen je u Sarajevu, a u Jeleču je zahvaljujući porodičnim korijenima i ljubavi prema pozivu imama. Sa suprugom Sumejom i kćerkicom, s povratnicima dijeli dobro i zlo od polovine 2024. godine.

- Imamski poziv mi je posebno drag. Onda se otvorila prilika ovdje u džematu Jeleč. U razgovoru sa suprugom odlučim da krenemo na taj put. Što zbog vjerskih, što zbog porodičnih razloga, jer dosta imama imam u porodici. I porijeklo me veže za ovaj kraj – pojašnjava Haskić i naglašava da je mnogo drugačije biti imam u RS, nego u Tuzli, Zenici ili Sarajevu.

Velika odluka

Inače, nekada je Jeleč imao školu, fabriku, trgovine, autobuske linije, a danas je to mjesto u kojem su tragovi rata vidljivi na svakom koraku.

- „Jeleč, pa Beč“, govorilo se nekad, a govori i danas. Danas ovdje boravi oko 30 ljudi tokom cijele godine. Ljudi se uglavnom bave stočarstvom i poljoprivredom i uglavnom su to penzioneri koji su odlučili da se vrate na svoja ognjišta. Jedan od problema je što u blizini nemamo nikakvu trgovinu, koja je potrebna svima. Oni koji ne voze ili ne mogu da voze ne odlučuju se na povratak, jer je snabdijevanje namirnicima vrlo teško – pojašnjava Haskić.

Ne gubiti nadu u Božiju milost

Ratovi danas bjesne u nekim drugim zemljama, ali ljudi koji su preživjeli onaj u Bosni ne mogu ostati ravnodušni. Haskić ukazuje da vijesti s Bliskog istoka, uz one o poskupljenjima s kojima se ponovo suočavamo, odjekuju i u našoj državi i nisu nešto što nas raduje za Bajram.

- Moja poruka bi bila da se mi, kao Bošnjaci, kao i svi oni koji žele s nama ruku pod ruku da stanu, držimo zajedno. Da ne gubimo nadu u Božiju milost i nadu u njegovu pomoć i olakšanje. Doći će ponovo vrijeme kad ćemo moći da se, bez ovih problema, radujemo našim bajramima. A da bismo to postigli, moramo krenuti od sebe – ističe Emman ef. Haskić.