Sve dok islam bude zarobljen u svom “srednjem vijeku”, a islamski lideri nastave živjeti svoje apsolutističko doba - Luja XIV, sputavajući demokratiju i slobodu misli i izražavanja, ova bi velika religija, ne samo u percepciji o njoj, već i u stvarnosti svijeta kakav jeste - mogla ostati dio problema, a ne solucije.

To sam protekle sedmice opet čuo ovdje, u Njujorku, na skupu posvećenom 50. godišnjici “Nostra Aetate”, dokumenta nazvanog “U naše doba”. To je deklaracija koju je Katolička crkva usvojila u Vatikanu 28. oktobra 1965. godine i koju je proklamirao papa Pavle VI. U njoj su postavljene konture odnosa između Crkve i drugih nekršćanskih religija i strogo zabranjen antisemitizam! Na Drugom vatikanskom koncilu za ovu historijsku povelju glasao je 2.221 kardinal, dok je samo 88 njih bilo protiv.

Abrahamova djeca

U dokumentu se ističe kako Katolička crkva “ne odbija ništa što je istinito i sveto” u nekršćanskim religijama i učenjima koje, bez obzira na razlike, “često reflektiraju zračenje Istine koja osvjetljava Sve ljude”. A “Svi ljudi”, kao da su zaboravljena - ključna riječ - svih monoteističkih religija.

Crkva, za koju se kaže da se s velikim poštovanjem odnosi prema muslimanima, zato od svojih sljedbenika već 50 godina traži da se uključe u “dijalog i saradnju sa sljedbenicima drugih religija”. I da nastave prepoznavati, čuvati i promovirati sve “dobre stvari, spiritualne i moralne, kao i sociokulturne vrijednosti, koje se mogu naći među ovim ljudima”. Sve u duhu Abrahamove tradicije koja je iskonska baština opet - Svih ljudi!

Zato, kada danas kažemo da na svijetu ima više od 1,5 milijardi muslimana ili da je skoro svaki četvrti ili peti stanovnik Planete - musliman, to zvuči i kao priznanje odustajanja od dubljeg poimanja vrijednosti, kao što to sugerira “Nostra Aetate”. 

Vrijednost se, naravno, najčešće ne može izjednačiti samo s velikim brojkama! Umjesto da se o muslimanima govori kao o eliti, koja ponajbolje razumije svijet oko sebe, o njima se sve više govori kao o neprosvijećenoj masi. Muslimani, a posebno njihovi “lideri”, valja priznati, i sami doprinose tome gledajući na sebe kao na “super posebne”, umjesto - iste među jednakima, kao što uostalom i vjera nalaže! 

Na Drugom vatikanskom koncilu za ovu historijsku povelju glasao je 2.221 kardinal, dok je samo 88 njih bilo protiv

Bez obzira na njihovo stradanje i, najčešće, nepravedno poistovjećivanje s terorizmom, i među muslimanima postoji neopravdan šovinizam, srebroljubstvo bez solidarnosti, pogled na druge kao sebi “neravne”, nažalost, i antisemitizam, kao i nerazumijevanje prava drugih da budu drugačiji. To u mnogome frustrira one druge, misleće, ili nešto skromnije muslimane! 

Ne nasilje

Nedavno sam na jednom brifingu u Vašingtonu, koji je organiziralo društvo američko-arapske kooperacije, o državi Oman, sultanatu na samom rogu Arabijskog poluotoka, ispod superbogatih emirata – čuo da je ova država, inače, domovina Sinbada moreplovca - sretna zemlja, jer nema previše nafte i plina, a nije čak ni članica OPEK-a.

Ali, više od toga, u Omanu propagiraju “poseban” islam, koji ne pravi razliku između šija i suni muslimana (nazivaju to ibadi islamom); karakteristika Omanaca je “ideologija ljubaznosti”. Oman je i jedina arapska zemlja, tvrde Amerikanci, koja je u posljednjih 45 godina prešla put iz 14. u 21. stoljeće!

Efemerija je (prolazno tumačenje karakteristično za neko, ali ne i za sva vremena), dakle, posmatrati islam kroz brojke. Stvari su mnogo ozbiljnije od toga. Muslimani su već postali “dežurni krivci” i na tapetu su onih koji se ne mogu pohvaliti velikim znanjem o njima; kao što se, nažalost, ni najveći broj muslimana u ogromnom “muslimanskom moru” od Maroka do Indonezije ne može pohvaliti dovoljnim znanjem o sebi. 

Zato se muslimani još ne znaju odbraniti od izjednačavanja njihove religije s terorizmom, niti od zloupotrebe ove zlokobne teze. Pa tako mnogi od onih u Bosni i na Balkanu, do Marin le Pen u Francuskoj ili Donalda Trampa u Americi, perfidno plešu uz slogan kako ipak (?!) “nisu svi muslimani teroristi”. To je ništa manje kao izabrati bilo koju naciju, pa reći “nisu svi (Eskimi) ubice” (kitova)!

Islam je satjeran i u nacionalne (ne)kulture, a sa svoje strane, uz sav dužni respekt i prečesto banalno imitiranje samo arapskih ili, kod nas, na Balkanu - ponajviše turskih običaja, od pozdrava i imena do odjeće ili manira. Iako sve skupa to nije ni doticanje, a kamoli razumijevanje same suštine islamske filozofije. I religije koja je upućena Svim ljudima, pristigle prije 14 stoljeća kao nagovještaj reformi, a ne vraćanja u mračno doba nekog dalekog stoljeća! 

Na spomenutom panelu u UN-u Bernar-Anri Levi (Bernard-Henry Levy), među grupicom odabranih novinara, spomenuo je i značaj susreta Alije Izetbegovića s papom Ivanom II u Svetoj stolici 11. juna 1993. godine. Valja samo spomenuti da je papa Vojtila, od tada pa do Dejtona, 1995. čak 263 puta službeno spomenuo riječ Bosna!

Spomenuo sam Leviju kako se onomad, povodom napada u Parizu, sa svojom verzijom dokumenta “U naše doba” oglasila i Islamska zajednica BiH. Ukoliko smijem reći, složili smo se da je to dobar iskorak, ali tek samo početak. Jer, Sarajevo nije slučajno evropski Jerusalem!