TOP-INTERVJU

Sa sinom Daninom osvajam planinske vrhove i pomjeram granice

Svaki put kad se vratite s nekog vrha, naučite novu lekciju

Razgovarala: Edina BAKIĆ

30.9.2018

Akademija borilačkih vještina “Bushido”, na čijem je čelu Ismir Jusko(47), osnovana je 1994. godine u Sarajevu kao karate-klub. Ovaj svestrani sportista i danas, nakon 24 godine, ima svoje učenike koji osvajaju medalje širom svijeta.

Jusko nije dobar samo u borilačkim sportovima nego i u penjanju na najveće planinske vrhove. Osvajanje vrhova u krvi mu je već 25 godina, a jedan od najviših na svijetu Materhorn savladao je 2016. sa svojom ekipom.

Njegov trinaestogodišnji sin Danin, kao najmlađi alpinista na Balkanu, uspio je osvojiti neke od najopasnijih planinskih vrhova i  Jusko ne krije da je veoma ponosan na njega.

Jusko, koji je na dužnosti ministra komunikacija i prometa u Vijeću ministara BiH, govorio je za “Dnevni avaz” o tome kako sa sinom osvaja planinske vrhove i, naravno, o supruzi Jesenki, kćerci Layli, Akademiji, slobodnom vremenu, a prisjetio se i svog djetinjstva. 

Najiskreniji prijatelji

- Prije desetak godina, radio sam na jednom mjestu koje je bilo izuzetno stresno i uhvatio sam sebe u nekoliko navrata da sam posao donio kući. Kad sam shvatio da su žrtve moga stresa postali oni koji to najmanje trebaju biti, povukao sam liniju i rekao sebi: “Bez obzira na to šta radio u životu, nikad nećeš dozvoliti da porodica trpi” - govori nam Jusko.

Kako provodite zajedničko vrijeme?

- Dosta razgovaramo o planovima, budućnosti. Nisam egoista koji smatra da samo ono što ja mislim, mora biti usvojeno ili da trebaju biti prihvaćene samo moje odluke. O svemu se konsultiram sa porodicom. Stabilna porodica je ono što čovjeku pomaže da opstane. Dosta vremena provodimo u prirodu i nismo pristalice gradske gužve.

Često kažete da imate i drugu porodicu, a to je Akademija borilačkih vještina “Bushido”.

- Da, 1994. u Sarajevu, zajedno sa prijateljem, odlučio sam da otvorim tada karate-klub kako bismo djeci u opkoljenom gradu pružili priliku da, pored zvuka granata i snajperske pucnjave, rade nešto pozitivno. Apsolutno nas nije zanimao novac nego samo osmijeh djece Sarajeva.  Trudili smo se da ih naučimo vrijednostima koje će im pomoći kroz život. Onda, i kad je rat stao, nastavio sam i, eto, traje do dan-danas. Najveća satisfakcija mi je kad ljudima mogu pomoći na njihovom putu rasta. Ako želite uspjeti u životu, to ćete ostvariti tako što ćete drugima pomagati. Nema osobe koja je svoju sreću na tuđoj nesreći zaradila. 

Cilj i put

Postoji li kod Vas strah kad se penjete na planinske vrhove?

- Na planine se penjem već 25 godina. U posljednje vrijeme trudim se da bar jednom godišnje odem na jednu od međunarodnih ekspedicija. Japanci kažu da nije stvar samo cilja nego cijelog puta. Svjestan sam i znam da me očekuje lijep put, predivna planina, na koju se penjem bez ikakvog opterećenja da li ću doći do vrha ili ne. Znači, nije samo stvar u cilju nego u cijelom putu. Izuzetno smo oprezni ekipa prijatelja i ja kad pristupamo planini. Uvijek to radimo sa punim respektom i poštovanjem, svjesni smo činjenice da je svaka planina mnogo veća od nas. U borilačkim sportovima naučio sam jednu lekciju: “Protivnika nikad ne trebamo potcijeniti nego ga poštovati i onda ćemo sigurno doći u situaciju da imamo pozitivan ishod.” Tako je isto kad je u pitanju planina.

Penjali ste se na opasne vrhove.

- Da, izuzetno opasne i teške, kao što je Materhorn, Akonkagva. U ekspediciji na Akonkagvi tri su čovjeka umrla, a jedan Poljak je na vrhu planine preminuo meni na rukama. To se desilo upravo zbog toga što je potcijenio planinu i prirodu, a precijenio sebe. Zato svaki put kad se vratite s nekog vrha, naučite novu lekciju i koliko je život jeftin i kako ga znate prokockati ako ne vodite računa o nekim stvarima. Planina i priroda daju mi energiju koju ne mogu naći na bilo kojem drugom mjestu. Energija kojom ste okruženi sve to vrijeme, pogotovo ako su to ekspedicije koje traju 20 i više dana, omogućava vam da dosta razgovarate sa samim sobom. Ponekad je najteže zagrebati samog sebe ispod površine i vidjeti šta je, ustvari, ono što trebate da promijenite u životu da biste bili bolji. Zato, dok budem imao snage, penjanje na planine bit će dio mog života.

S Vama se penjao i trinaestogodišnji sin.

- Da i to me posebno čini sretnim. Moj sin se uspio popeti na Monblan, najveći vrha Alpa, i on je tada zvanično ušao u historiju kao najmlađi alpinista na Balkanu. Tada je imao 12 godina, a ove godine se uspio popeti na najveći vrh Evrope Elbrus i, prema zvaničnim informacijama, jedan je od najmlađih alpinista koji je uspio da prijeđe granicu od 5.000 metara.

Koji Vam je uspjeh kao alpinisti poseban?

- Definitivno Monblan, jer sam do vrha došao sa sinom. Ponosan sam što je tako odlučan i uporan, a ovaj vrh nije bilo lako popeti. U svakom slučaju, uspjeh djece mi je najvažniji u životu, kako Daninov, tako i Laylin. 

Radnička porodica

Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo?

- Dijete sam radničke porodice i svoj prvi kimono sam zaradio tako što sam u 12. godini počeo raditi na pijaci. Prodavao sam korijen za reumu kako bih zaradio džeparac, a potom sirovu germu. Geografiju bivše Jugoslavije naučio sam tako što sam u noćnim satima radio na pijacama i istovarao kamione iz Vojvodine, Makedonije, Srbije, Hercegovine... Imao sam i ja sjajne roditelje, koji su mi dali koliko su mogli, a između ostalog, dali su mi ono najvrednije, a to je odgoj, koji mi i dan-danas pomaže. Dok su drugi pili pjenu s vrha čaše života, ja sam je tukao do dna.

Rođeni ste u Njemačkoj pa ste zbog toga i dobili nadimak Švabo.

- Imao sam priliku prije osam godina da napustim BiH. Da budem iskren, u nekoliko navrata su mi nuđeni poslovi koji su bili izuzetno dobro plaćeni i bili su vezani za zemlje širom svijeta, ali nisam otišao. Zato što više volim naš bosanski kamen nego neke druge zemlje iz temelja. Ovdje sam proveo najljepše dane života i ne vidim se nigdje drugo. Nebitno je čime se budem bavio u životu, davat ću sve od sebe da budem od koristi ljudima oko sebe. Bosna i Hercegovina je moja zemlja i, bez obzira koliko trajao, život će proći, ali ću ga završiti u svojoj državi.

Skromnost i skrušenost na prvom mjestu

- Jedna od glavnih lekcija koju učim svoju, ali i djecu iz “Bushida” je: “Što više budete u životu rasli, nebitno je da li to bila funkcija, titula ili neka treća pozicija, skromnost i skrušenost su nešto što treba biti na prvom mjestu.” Nikad ne smiju sebi dozvoliti da ih, šta god radili u životu, odvoji od sredine u kojoj se nalaze – ističe Jusko.

Kad čovjek izgubi dijete u sebi, počinje da se gasi

- Dugo živim po principu: “U svakom danu pronalazim nešto što će mi ga uljepšati.” Veliki broj ljudi očekuje da se desi neki poseban moment kako bi mu se radovali, ali takvi trenuci ne postoje i ne čekaju se. Stvaramo ih mi i moramo biti svjesni da biološki sat radi protiv svih nas pa zato ne trebamo dozvoliti da život protraćimo u neke bezveze trenutke. Zato treba uživati u svakoj sekundi života. Imam običaj reći: “Kad čovjek izgubi dijete u sebi, počinje da se gasi”, a ja u sebi još sadržim dijete i ono mi pomaže da idem naprijed bez obzira na to o čemu se radi – kaže Jusko.

Najduža ekspedicija

Koliko proces penjanja može najviše trajati?

- Od 10 dana do dva mjeseca. Moja najduža ekspedicija trajala je 27 dana, a desila se prije četiri godine u Argentini, na Akonkagvu, na 7.000 metara.


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.