Djetinjstvo bi trebalo biti sigurno utočište. Ali u Bosni i Hercegovini, za sve veći broj maloljetnika ono se pretvara u opasnu zonu, gdje su umjesto igračaka i školskih torbi primorani nositi teret kriminala, droge, nasilja i seksualne eksploatacije. Iza zatvorenih vrata, bez odjeka u javnosti, maloljetnici postaju dileri, kuriri, žrtve, a nerijetko i krivci u očima sistema koji nije na vrijeme reagovao.
U posljednje tri godine, prema informacijama iz općinskih službi socijalne zaštite koje djeluju u okviru JU “Kantonalni centar za socijalni rad” Sarajevo, zabilježena su četiri slučaja sumnje na seksualnu eksploataciju djece i četiri slučaja zloupotrebe psihoaktivnih supstanci – tri djevojčice i jedan dječak. Iako brojke možda ne djeluju alarmantno, stručnjaci upozoravaju da su to samo prijavljeni slučajevi – vrh ledenog brijega.
Ko prvi vidi?
Prema podacima Centra, prijave ovakvih slučajeva dolaze sa svih strana: od porodica, škola, pa do policijskih službenika. Međutim, ono što zabrinjava jeste da prepoznavanje problema često dolazi prekasno – tek kada dijete već postane alatka u rukama kriminalnih mreža ili žrtva sistemske zapuštenosti.
Stručni radnici navode najčešće rane znakove upozorenja: povlačenje u sebe, potpuna izolacija, izostanci iz škole, agresivno ponašanje, nepoštivanje autoriteta, bježanje od kuće ili obrazovnih ustanova. Sve to su crvene zastavice koje često ostaju zanemarene.
– Najčešći uzroci ovakvog ponašanja nisu samo droga ili loše društvo, već i izostanak odgovornog roditeljstva, neadekvatan nadzor, emocionalno zapuštanje, ali i društveno okruženje koje umjesto sigurnosti nudi manipulaciju i opasnost- poručuju iz Centra.
Protiv sistema
Kada maloljetnik jednom uđe u mrežu eksploatacije, izlazak je težak, ali moguć – pod uvjetom da sistem funkcioniše. Stručnjaci iz Centra navode kako se pristupa svakom slučaju individualno: od terenskih obilazaka i procjene porodične situacije, do kreiranja personaliziranog plana zaštite i rehabilitacije.
– U plan aktivnosti uključujemo sve, od roditelja i porodice do škola, zdravstvenih ustanova i nevladinog sektora. Postupanje se bazira na hodogramima i protokolima koje imamo s različitim institucijama- kažu u Centru.
Djeca koja su u direktnom kontaktu s kriminalom ili prostitucijom mogu biti smještena u sigurne kuće, ustanove poput Odgojnog centra KS, Doma za djecu bez roditeljskog staranja, ili udomljena kod drugih porodica. Paralelno se uključuje psihološka i savjetodavna podrška, a u rad su često uključene i organizacije poput NARKO-NE, Mentis, Krila nade, Nahla i druge.
Ima li povratka?
Iako sistem nije savršen, postoje i priče o uspjehu – slučajevi kada je dijete uz podršku stručnjaka i porodice uspjelo pobjeći iz pakla ovisnosti, eksploatacije i kriminala. Ipak, takvi primjeri su rijetki jer prevencija često zakaže. Iz Centra jasno poručuju: dok god postoji kolektivna tišina,škole koje šute, roditelji koji negiraju i institucije koje se prebacuju nadležnosti djeca ostaju nezaštićena.
U zemlji gdje sve češće odrasli vrebaju djecu, a djeca kriju modrice iza lažnih osmijeha i Instagram filtera, društvo mora odlučiti – da li ćemo i dalje gledati, ili konačno djelovati.
