Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će na predstojećoj konferenciji o zapadnom Balkanu u Beču predložiti zajednički dan sjećanja na sve žrtve sukoba na prostoru bivše Jugoslavije.
Prema Vučiću, svi bismo mogli iskazati jednako poštovanje prema žrtvama “i svi bismo znali da su žrtve postojale na svim stranama”. Dobar prijedlog, nema šta, posebno zbog onih koji ne znaju ili neće da znaju da su žrtve - žrtve zločinaca koji su zločin činili u ime ideologije i sistema kome su pripadali.
Ne treba u startu odbacivati ideju srbijanskog premijera, ali prije nego što ona bude prihvaćena (ako bude?!), svi se trebamo upitati da li bi jedan dan zajedničkog sjećanje na žrtve bio povod za pomirenje žrtava i njihovih ubica, s obzirom na to da oni koji se nisu svađali i nemaju razloga da se mire. Takvi su, svjedoci smo, i u Srbiji i u BiH i u Hrvatskoj bili i ostali pomireni.
Pa nije se valjda artiljerac s Ozrena Novak Đukić prethodno posvađao s roditeljima djece ubijene na tuzlanskoj Kapiji, jer su mu u nestašluku “obrala zelene šljive“ pa u ljutnji ispalio granatu i za dvije minute ubio njih 71?! Đukić je na tuzlansku djecu pucao s namjerom da ih ubije i zbog toga je pravosnažno osuđen.
Dok ne stigne priznanje i izvinjenje roditeljima ubijene djece na Kapiji ili one što su ih po Sarajevu ubijali snajperi i granate dok su se igrala lopte, išla po vodu i hljeb ili one što su ih raskomadane nalazili u srebreničkim i inim drugim grobnicama, teško je očekivati da žrtve mogu pristati na zajednički dan sjećanja.
Svakako da svaka nevino ubijena žrtva, bilo koje nacije ili vjere i iz bilo koje države, zaslužuje poštovanje i dostojanstveno sjećanje i stoga treba cijeniti ideju srbijanskog premijera, ali brojke na svim stranama nisu ni približne. Stoga se zločin ne smije nipodaštavati, a posebno ne izjednačavati.
