U američkoj igranoj seriji “Fresh Off The Boat”, mali desetogodišnji Kinez imena Eddie, upoznaje drugog malog desetogodišnjeg Kineza imena Philip. Eddie se obraduje, radosti niđe kraja nema, konačno ima drugara s kojim može da se poistovjeti u školi punoj bjelačkog osoblja i anglosaksonske djece.
I pita naš Eddie svoga zemljaka, novog ahbaba, odakle je tačno njegova porodica. “Iz Jerusalema”, odgovara mali Kinez imena Philip. Natprosječno obrazovan za svoj uzrast, Kinez imena Eddie se začudi: “Ali Jerusalem nije u Kini?”. “Nije,” odgovara mali Kinez imena Philip. “Ja sam siroče, moji su posvojitelji došli u Kinu i usvojili me dok sam bio beba. Živjeli smo u Jerusalemu, a sada smo se doselili u Ameriku.”
Strah nije osjećanje koje je dobro za razvoj djeteta
Prateći daljnji razvoj radnje u epizodi, saznajemo da je mali Kinez imena Philip posvećeni, ortodoksni Jevrej, dok večera nosi heklanu jarmulku na glavi, poštuje Šabat, Pesah i Hanuku, redovno posjećuje sinagogu, ne jede svinjetinu, te, bezbeli, pretpostavljamo, ima i osunećenu svoju malu kinesku čunu.
Kako je mali Kinez, imena Philip, umjesto kao taoista, ili bar budista, završio kao ortodoksni Jevrej? Na ovo pitanje odgovoriti se može na samo jedan, površan, ali ispravan način: “Čudni su puti Božiji.”
Svaki biološki roditelj ima pravo da odgaja svoje dijete u duhu religije koju on smatra svojom i ispravnom. Je l' to tako? Jeste. Svaki roditelj koji je usvojio dijete ima isto to pravo. Je l' to tako? Jeste. Naravno, govorim o potpunom usvojenju, kada posvojitelj zakonski može promijeniti ime i prezime djeteta, a koje se može obaviti do djetetove, čini mi se, šeste godine, ako griješim, neka me slobodno forumaši ispravljaju.
Dakle, posvojitelji malog Kineza Philipa imaju pravo odgojiti svoje kinesko dijete u duhu religije kojoj sami pripadaju. I eto ga, tako mali Kinez imena Philip, a da ga to niko nije pitao, posta ortodoksni Jevrej.
Ko u prethodnim pasusima ne osjeća elemente zlostavljanja djeteta, neće se do kraja ovoga teksta lako složiti sa mnom.
Dobro, mali Kinez iz ove priče je usvojen od roditelja druge rase pa možda zato sva ova priča ima prizvuke zlostavljanja. Ali, biološki roditelji moraju imati, i imaju, pravo odgajati svoje dijete u religijskom duhu! To nije zlostavljanje. Hm, ili ipak možda jeste?
Rasprava s kafanskim poznanikom
Prema Richardu Dawkinsu, profesoru na Oxfordu, riječ je o svojevrsnom zlostavljanju djece od roditelja, a da sami roditelji toga nisu ni svjesni. Profa s Oxforda kaže: "Ono što djecu trebamo učiti jeste da religija postoji i da neki ljudi u to vjeruju, ali da neki i ne vjeruju. No, nikada ne smijete učiti dijete da je katolik ili musliman, jer je to ono što ste vi. To je zlostavljanje djece”.
“Vauuu! Pa je li normalan taj tvoj Englez?”, kaže moj kafanski poznanik kada, po nesreći, započeh ovu temu uz već peti gemišt. “Ja sam musliman”, nastavlja on, “i eto, ko biva, zlostavljam svoje dijete jer ga učim da bude musliman? Dobro, učiti dijete da je katolik, ili nedobog pravoslavac, to jeste zlostavljanje, ali da je musliman… Ma daj, ti Englezi, a naročito profesori s Oxforda, stvarno znaju previše njatike.” Istrese se, taj moj kafanski poznanik, na mene, Engleze i Oxford i rezignirano šuknu gemišt na eks.
Profesor Dawkins, međutim, dalje piše: "Djeca trebaju znati šta je religija i dobro je za njih da znaju. Uostalom, neće moći cijeniti književnost ako ne znaju ništa o religiji. No, ne smijemo ih učiti da je to jedini ispravan put".
U knjizi "Zabluda o Bogu", on ide dalje i tvrdi da vjerovanje u nadnaravnog stvoritelja je iracionalno i opasno za društvo. "Seksualno zlostavljanje je užasno, no još su gora psihička oštećenja koja djeca dobiju kada ih se odgoji kao katolike.”
Strah nije dobar za razvoj djeteta
Interesantno razmišlja engleski profa. Nije mi teško složiti se sa njim. Ako religije uglavnom počivaju, a počivaju, na konceptu strahopoštovanja, onda se teško ne složiti sa njime. Strah nije osjećanje koje je dobro za razvoj djeteta. Gorit ćeš u paklu, ili u džehenemu, ako ne budeš radio ispravno i ne budeš dobar, je osnovni motiv i oblik prisile kojim roditelj primorava dijete da prati njegov put i put svojih predaka.
Zlostavljana djeca, po pravilu, i sama izrastu u zlostavljače. Vrlo je vjerovatno da dijete koje je, protiv svoje volje, odmah po rođenju, usmjereno određenoj religiji, će i svoje dijete usmjeriti ka istoj. Iracionalni strah od džehenemskih vatri se tako pretvara u never ending story.
Jennifer, djevojka iz Amerike, tužila Katoličku crkvu za seksualno zlostavljanje. Novinarima je rekla da to što ju je sveštenik seksualno zlostavljao jeste grozno, ali joj u životu teže pada što su je na vjeronauci naučili da će svi protestanti gorjeti u paklu. Bilo je to u vrijeme kada je njena prijateljica, sedmogodišnja djevojčica, protestantkinja, umrla od raka. Slika male prijateljice kako gori u paklu je progoni čitav život. Sumnjam da i jedan dječiji psiholog može reći kako treniranje religioznosti kod ove djevojke nije imalo precizne elemente zlostavljanja djeteta.
I šta ćemo sada s malim Kinezom imena Philip? Ništa. Treba biti pošten i priznati, nije to tako ni loše što mu se desilo da završi kao američki Jevrej. Mogao je, nedobog, završiti kao pravoslavac Srbin, katolik Hrvat ili musliman Bošnjak. To bi bila ozbiljna tragedija. Plakao bih nad njegovom tužnom kosookom sudbinom.
