Što duže traju pregovori bh. političkih lidera, bez obzira na sabur i mrkve koje nude međunarodni predstavnici, sve je izvjesnije ono što se znalo i na početku - dogovor nije ni na vidiku. Pa, da su se mogli dogovoriti, zar to ne bi uradili ranije? Prije nego što su SAD, a sada i Velika Britanija, imenovali i poslali svoje „buldožere“, iskusne diplomate, pa i maršala, doskorašnjeg najvišeg oficira britanske vojske i predsjedavajućeg vojnog komiteta NATO-a.
Izborni zakon prvi je u nizu stepenika na koji nikako da iskoračimo iz rupe u kojoj se godinama nalazimo, pa kako onda očekivati da savladamo i ostale koji nas čekaju na putu ka EU, koja kao da je sve dalja od BiH!?
Umjesto presuda međunarodnih sudova koje bi morale biti prioritet, bh. trojka kalkulira pozicijama koje bi im izmjene Izbornog zakona i Ustava mogle garantirati ili pak uskratiti, zapetljani u svoje računice, teritorije i procente. Zbog toga i Palmerov put ka promjenama izbornog zakonodavstva izgleda kao zaobilaznica, jer su odluke Evropskog suda za ljudska prava prečica - sasvim su jasne, one se provode, o njima se ne pregovara, a pogotovo ne s političarima u BiH koji su diskriminaciju uveli u sve sfere društva.
Njima se, vjerovatno, ni ne žuri da izađu iz političkog blata kroz koje s njima bauljamo godinama, jer uprkos katastrofalnim rezultatima, pa i blokadama, čak i nasrtajima na ustavnopravni poredak, mir i budućnost građana, oni vladaju državom u kojoj ih niko ne može, neće ili ne smije sankcionirati. I svijet ima drugog posla i mnogo više vremena od nas. Međutim, odluke Vašingtona, Londona, Brisela, diskusije iz britanskog parlamenta, pokazuju da i međunarodna zajednica polako gubi strpljenje.
Iskustvo nas uči da ništa poslije rata u ovoj zemlji što bi je približilo društvu normalnih evropskih država nije učinjeno bez učešća, pritiska, pa i odluka međunarodnih zvaničnika. Recept mrkve i štapa jedini je davao rezultate još od baze u Dejtonu, a i kasnije, kad dogovora nije bilo o dokumentima, automobilskim tablicama, valuti. Zato je, nakon mrkve, ručaka i večera po rezidencijama, možda vrijeme upravo za štap.
Slabašna, ali ipak tinja nada da će ga donijeti britanski maršal Stjuart Pič (Stuart Peach). Posljednji put ga je koristio njegov zemljak, pokojni Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown), koji je, također, prije političke imao i dio uspješne vojničke karijere.
