Svjedočila je Zemlja raznim vrstama zala, užasnim ratovima, zločinima, progonu na svakoj mogućoj osnovi, etničkim čišćenjima i genocidima, ali nikada u novijoj povijesti tako brutalnom, otvorenom i svima, putem različitih medija, svakodnevno dostupnom, očiglednom pokušaju uništenja jednog naroda.Teško je sjetiti se koji to paragraf međunarodnog prava i pravilo rata nisu prekršeni u proteklih godinu i sedam mjeseci, otkako je režim u Tel Avivu pokrenuo napade na već izoliranu, zidovima i ogradama okruženu Gazu. Ubijani su ljekari, humanitarni radnici, novinari, a među desecima hiljada žrtava najviše je žena i djece. Prema zvaničnim podacima, ubijeno je više od 60.000 osoba, ali se oni ne mogu smatrati pouzdanim, jer ruševine Gaze u sebi kriju hiljade tijela koja nisu izvučena.Među ubijenima je više od 17.000 djece, cijeli jedan grad mališana, koji nikome i nizašta nisu bili krivi. Ne može se smatrati greškom razaranje cijelih kvartova, već planom i namjerom u okviru kojeg su uništavane stambene zgrade, precizno gađane i rušene bolnice, škole, izbjeglički kampovi, džamije, crkve, ambulantna vozila, čak su i šatori s izbjeglicama bili mete. Sve je sravnjeno sa zemljom u enklavi u kojoj će, ako nekad krvavi pir izraelske vojske i bude zaustavljen, život još dugo biti nemoguć. Preživjeli gladuju, bore se za jedan obrok u nekoliko dana, dok humanitarna pomoć čeka na granici, osuđena da ovisi o dobroj volji nemilosrdnog režima, koji je jučer dopustio ulazak devet kamiona pomoći za više od dva miliona ljudi. I koji je jučer najavio potpuno zauzimanje Gaze. Za to vrijeme, zarobljen u vlastitim problemima i posvećen svojim interesima, pritisnut lobijima, podređen stavovima jačih i bogatijih, uplašen da ga se pogrešno ne interpretira i ne shvati, svijet okreće glavu od moralnog sunovrata čovječanstva na tih 365 kvadratnih kilometara Planete. Ne računajući časne izuzetke, koji još vjeruju u preostale mrvice međunarodnog prava i razuma, solidarnost i humanost, kao osobina po kojima se čovjek razlikuje od ostalih živih bića.&nbsp; &nbsp;

Među ubijenima je više od 17.000 djece

Moralni sunovrat čovječanstva

Njegove odluke nas nekada mogu i iznenaditi, pa i šokirati, ali autoritet, upornost i efikasnost teško mu je osporiti.Korak po korak, strpljivo ali istrajno, metodama mrkve i štapa, podrške i pohvale, ali i prijetnje istupanjem iz razgovora, predsjednik SAD-a Donald Tramp (Trump) osigurat će početak pregovora o prekidu vatre između Rusije i Ukrajine. I ne samo o primirju, već o trajnom miru između dvije zemlje, nakon rata koji je već ostavio dalekosežne posljedice u obje zemlje.- Rusija i Ukrajina odmah će započeti pregovore o prekidu vatre i, što je još važnije, o okončanju rata – saopćio je Tramp, nakon dvosatnih razgovora s ruskim kolegom Vladimirom Putinom.Tramp ne bi bio to što jeste, da u svakom momentu ne razmišlja i o interesima države na čijem je čelu, a koje vidi u obnovi i unaprjeđenju trgovinskih veza s Rusijom, ali i s Ukrajinom, nakon što krvoproliće prestane. Iako je put do trajnog mira vjerovatno još uvijek dug, američki predsjednik zaslužuje priznanje na naporima koje ulaže da prvi koraci budu napravljeni.

Iako je put do trajnog mira vjerovatno još uvijek dug, američki predsjednik zaslužuje priznanje na naporima koje ulaže

Donald Tramp: Glasnik mira

Bezbroj ratnih priča i važnih datuma zaboravljamo u vremenima kad se o herojstvu, požrtvovanosti, ljubavi i zajedništvu sve češće govori tek formalno. Tako je i godišnjica ubistva Boška Brkića i Admire Ismić, dvoje mladih Sarajlija ubijenih snajperskim hicima 18. maja 1993. na Vrbanja mostu, prošla nekako u tišini.Priča o tragičnoj ljubavi Boška i Admire, koji su zagrljeni napustili svijet svojom ljubavlju prkoseći zlu, obišla je svijet. O njima su snimani filmovi, priča o Bošku i Admiri pretočena je i u stihove, ali zaborav se čini jačim od emocija i uspomena. S ružom u ruci njihov grob na sarajevskom groblju "Lav“ posjetio je zastupnik Predstavničkog doma PS BiH Saša Magazinović, koji svaki 18. maj posveti Admiri i Bošku.- U vremenu podjela, oni su izabrali jedno drugo. Ljubav je otpor, a sjećanje dužnost – poručio je Magazinović.

Priča o tragičnoj ljubavi Boška i Admire, koji su zagrljeni napustili svijet svojom ljubavlju prkoseći zlu

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

U zemlji gdje zdravi razum ide da crkne na godišnji, a politička logika se kotrlja nizbrdo u kolicima iz hipermarketa, jučer smo svjedočili prizoru vrijednom LSD halucinacije: ministar Hasičević s trgovcima protestuje protiv odluke o uvođenju 16 radnih nedjelja koju je sam donio, sa Sindikatom koji podržava ministra što protestuje zajedno s njima protiv odluke o 16 radnih nedjelja koju on donosi.To, druže moj, nije više politika – to je kabare na amfetaminima. To je Top lista nadrealista nakon pet Red Bull vodki i dva dana bez sna. To je Federacija, majko, gdje je protest protiv rada nedjeljom organizovan nedjeljom, i gdje je glavni govornik protiv 18 radnih nedjelja upravo ministar koji ih uvodi. Orwell se prevrće u grobu, Kafka pije pelinkovac.A podaci su brutalni; od novembra do maja – 2.000 radnika manje u sektoru trgovine. Pad prometa za stotine miliona. Prelijevanje novca u RS.I ministar to zna. Ali ne može da prizna da je pogriješio. Zato 16 radnih nedjelja. Kao kompromisno rješenje. Da smanji štetu, a ne prizna da nema pojma. Ali kako da te radnice pogleda u oči? Tako što će otići da zajedno s njima protestuje protiv vlastitih odluka.U međuvremenu, veliki trgovinski lanci puše kubanske cigare u Orašju i broje pare, jer njihova roba i dalje cirkuliše nedjeljom, dok mali trgovac u Bugojnu zatvara radnju i razmišlja da ode u Njemačku prati zadnjice u staračkom domu. Jer tamo bar zna kada je neradna nedjelja, a kad nije.Ako ste ikad željeli gledati kako izgleda kad vlast maršira protiv same sebe, jučer ste to mogli vidjeti uživo u Sarajevu. Lakrdija nije dovoljno jaka riječ. Ovo je klinička dijagnoza jednog sistema koji više ne zna ko laže, a ko glumi da vjeruje.Ovo nije reforma, ovo je lobotomija – samo što vam lobanju ne buše bušilicom, već saopštenjima, komičnim PR-om i šupljim frazama o „transparentnosti“ i tobožnjoj borbi za prava radnika. A iza zavjese – budžetski hohštapleri, sindikalni statisti i izgubljeni ministri koji su htjeli napraviti nešto veliko i ostati upamćeni, a proizveli samo probleme i napravili od sebe figuru iz vica.I zato, gospodo, maknite se s bine. Niste više ni smiješni. Samo umarate i upropaštavate. A publika je umorna. I danas nema gdje ni pelene djetetu kupiti. Zbog vas.

To, druže moj, nije više politika – to je kabare na amfetaminima. To je Federacija, majko, gdje je protest protiv rada nedjeljom organizovan nedjeljom

Top lista nadrealista

Košarkaški klub Bosna ponovo je dio regionalne elite, gdje mu je i mjesto. Popularni "Studenti“ su u finalu ABA 2 lige bili bolji od Ilirije, a u odlučujućoj utakmici odigranoj u prepunoj Skenderiji briljirao je Haris Delalić.Kapiten je odigrao - kapitenski. Bio je najefikasniji igrač utakmice s 22 poena i osam skokova. Kada je bilo najpotrebnije, "zapalila se“ ruka Delalića koji je pogađao iz svih pozicija.Dijete Sarajeva, lider na terenu i van njega je ujedno i simbol povratka KK Bosna među regionalnu elitu. Nakon godina iskustva širom Evrope, vratio se gdje sve počinje – u srce Sarajeva.Kao kapiten, predvodio je "Studente“ do velikog uspjeha i plasmana u ABA ligu. Njegova strast, borbenost i povezanost s klubom čine ga više od igrača. Ovo nije samo sportski rezultat. Ovo je poruka da se tradicija, talent i ljubav prema klubu uvijek vraćaju kući. A Haris Delalić je lice tog povratka.Reprezentativac Bosne i Hercegovine Haris Delalić rođen je 24. aprila 1994. godine u Sarajevu. Počeo je karijeru u Bosni, a nastupao je još za Kakanj, Šarleroi, Čelik, Slobodu, Igokeu i MZT Skoplje, prije povratka kući.

Vratio se u Bosnu, koju je kao kapiten predvodio do povratka u ABA ligu

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Građani Bosne i Hercegovine su poprilično naviknuti i već postali imuni i ravnodušni na uvrede, psovke, prijetnje, nacionalističke parole i govor mržnje iz političkih kuhinja i iza govornica, pa je bez posebnih reakcija prošao i jučerašnji incident u Parlamentarnoj skupštini BiH. Diskusija o informaciji Pravobranilaštva BiH, koja se odnosi na arbitražne postupke protiv BiH, pa i slučaj "Viaduct“ koji predstavlja samo ilustraciju bahatosti, neodgovornosti i kriminalnog donošenja odluka i upravljanja općim dobrom, pretvorena je u verbalni, a zamalo i fizički obračun državnih poslanika Milorada Kojića (SNSD) i Darka Babalja (SDS). Nakon međusobnih optužbi i uvreda iza mikrofona uslijedio je poziv na hodnik. Da li su dvojica poslanika na hodniku željeli rukama dovršiti raspravu ili samo u miru popričati, ne znamo, ali šta je moglo da se desi pokazala je reakcija skupštinskog osiguranja i njihovih kolega zastupnika, te pauza da se glave ohlade.Davno smo se prestali zgražavati nad onim što nam se nudi iz političkih kuhinja, parlamentarnih klupa, s pres-konferencija i u svim prilikama kad bahatost i primitivizam postaju argumenti, ali po prvi put se to, na ovakav način, dešava u najvišem zakonodavnom domu ove države. I pritom, dvojica poslanika koji su se našli u glavnim ulogama, u kakvim ih ranije javnost nije upoznala, samo su demonstrirali u kojem smo stadiju oboljenja.Imali smo nesreću svjedočiti izljevima bijesa, svakojakim vulgarnostima, prijetnjama, a svojevremeno i šamaru tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača Drašku Stanivukoviću u sali NSRS. I sada mrežama kruži snimak zastupnice SNSD-a Sanje Vulić, koja je jučer histerično tražila pauzu i pokušavala spriječiti sukob, kada je pred Sudom BiH, pred kamerama i okupljenim pristalicama, psovala majke, državu i strane ambasadore. Branila je tako stranačkog šefa Milorada Dodika, nenadmašnog lidera u afirmaciji nekog novog, za javne nastupe neprikladnog, načina komunikacije na bh. političkoj sceni i mimo nje. Političara koji je vrijeđao, psovao, kleo i prijetio svima s čijim se mišljenjem nije slagao - od opozicionih političara, nevladinih aktivista i novinara do međunarodnih zvaničnika. Takvu "kulturu“ dijaloga, od koje su stradavali mikrofoni i govornice u koje je udarao, očigledno je uspješno instalirao u politički život ove zemlje. Za povratak u civilizaciju vjerovatno je već kasno, a gdje nam je kraj – ko zna. Uostalom, u državi u kojoj njeni zvaničnici ponosno promoviraju vanustavno djelovanje, bezakonje i silu, malo šta nas još i može iznenaditi.

Davno smo se prestali zgražavati nad onim što nam se nudi iz političkih kuhinja, parlamentarnih klupa

Zamalo sukob na sjednici Predstavničkog doma PSBiH

Lakrdija u Parlamentu

Tokom svoje zvanične posjete Bosni i Hercegovini, predsjednik Evropskog vijeća Antonio Košta (Costa) uputio je snažnu i jasnu poruku podrške evropskoj budućnosti naše zemlje. U susretima s domaćim liderima, Košta je istakao da je BiH važan partner Evropske unije i da ima svoje legitimno mjesto u evropskoj porodici naroda.Naglasio je da evropski put BiH nema alternativu, ali da taj put zahtijeva odlučnost, političku odgovornost i predan rad svih institucija. Posebno je istaknut značaj funkcionalnosti države, vladavine prava i reformskih procesa koji vode ka jačanju demokratije, ekonomskog razvoja i sigurnosti građana.Njegova posjeta došla je u izuzetno važnom momentu političke nestabilnosti i sigurnosnih prijetnji iz manjeg bh. entiteta RS. Košta je jasno osudio sve oblike političkih prijetnji i secesionističke retorike koja dolazi iz ovog entiteta, naglasivši da takvi potezi ne samo da ugrožavaju stabilnost BiH, već predstavljaju prijetnju miru i sigurnosti cijelog regiona. Evropa, poručio je Košta, neće tolerisati pokušaje podrivanja teritorijalnog integriteta BiH i poziva na poštivanje Dejtonskog sporazuma i ustavnog poretka.Važna poruka u važna vremena.Ohrabrenje koje je Košta donio sa sobom iz Brisela važno je podsjećanje da put ka članstvu u EU nije samo tehnički proces, već zajednički politički i moralni projekt. EU vidi BiH kao dio svoje budućnosti – i očekuje da BiH vidi sebe na isti način.Antonio Košta je portugalski političar, rođen 17. jula 1961.

Njegova posjeta došla je u izuzetno važnom momentu političke nestabilnosti i sigurnosnih prijetnji iz manjeg bh. entiteta RS

Antonio Košta: Prijetnje neće proći

Odluka „BH Telecoma“, najbolje javne kompanije u Federaciji BiH, da se zaduži za vrtoglavih 745 miliona KM kako bi kupio kontroverzni „Telemach“ Dragana Šolaka, izaziva ozbiljne polemike i zabrinutost. Ova akvizicija, koja uključuje „Telemach“ u BiH i Crnoj Gori, dolazi s ogromnim finansijskim rizikom, jer je gotovo sva imovina „BH Telecoma“ stavljena pod hipoteku. Za kompaniju u većinskom vlasništvu FBiH, ovakav potez postavlja pitanje: je li ovo strateški korak za regionalnu ekspanziju ili nepromišljena avantura koja ugrožava stabilnost državnog telekom diva?S jedne strane, „BH Telecom“ vidi priliku da ojača svoju poziciju na tržištu, posebno u segmentu distribucije audiovizuelnog sadržaja, gdje bi akvizicijom „Telemacha“ dostigao tržišni udio od preko 59 posto. Zagovornici akvizicije tvrde da je ovo nužan korak kako bi „BH Telecom“ izbjegao stagnaciju u sve konkurentnijem telekom sektoru.Međutim, cijena ovog pothvata izaziva jezu. Zaduživanje od 745 miliona KM, uz hipoteku na gotovo svu imovinu, ogroman je rizik za državnu kompaniju čiji se profit u posljednjih deset godina smanjio (sa 154 miliona KM u 2010. na 48 miliona u 2023.). Proces se odvija u tajnosti, bez transparentnosti, što dodatno podgrijava sumnje u odgovornost menadžmenta. Konkurencijsko vijeće BiH još nije dalo zeleno svjetlo, a primjedbe konkurenata poput HT Eroneta upozoravaju na mogući monopol, što bi moglo ugroziti potrošače. Ako akvizicija ne donese očekivane profite, teret vraćanja duga past će na građane FBiH, koji već plaćaju visoke cijene za usluge često kritikovane zbog lošeg kvaliteta.Posebno zabrinjava činjenica da „Telemach“ u BiH bilježi pad prihoda i korisnika, dok u Crnoj Gori zauzima tek treće mjesto, suočen s jakom konkurencijom „Mtela“ i „Crnogorskog Telekoma“. Ako „BH Telecom“ ne uspije unaprijediti poslovanje „Telemacha“, ova investicija mogla bi postati finansijski kamen oko vrata.Komentari na društvenim mrežama, poput onih na X-u, odražavaju skeptičnost javnosti, uz upozorenja da bi pojava novog igrača na tržištu mogla dodatno oslabiti i „BH Telecom“.Ovako visok ulog bez jasnog biznis-plana i javne rasprave izgleda kao kockanje s državnim resursima. Umjesto zaduživanja, fokus na poboljšanje kvaliteta usluga i efikasnosti mogao bi biti daleko mudriji potez. Građani BiH zaslužuju transparentnost i odgovornost, jer na kraju, oni su ti koji će platiti cijenu - bilo kroz račune, bilo kroz gubitak jedne od posljednjih uspješnih državnih kompanija.

Cijena ovog pothvata izaziva jezu, jer zaduživanje "BH Telecoma“ od 745 miliona KM, uz hipoteku, ogroman je rizik

Kockanje s državnim draguljem

Pred veoma važnom ličnošću EU diplomatije, član Predsjedništva BiH Denis Bećirović imao je jasan, precizan i izvanredno konkretan državnički nastup, koji se tako često ne vidi na političkoj sceni u BiH. Njegova upozorenja su suštinska – osnovni uzrok najteže sigurnosne krize u BiH od završetka rata je proruska, separatistička i antidejtonska politika rukovodstva RS! Predsjednik entiteta RS je marioneta u rukama Moskve, s kojom se želi destabilizirati ovaj dio Evrope! Po prvi put od 1995. godine postoji ozbiljna opasnost od oružanog sukoba legalnih državnih institucija BiH s odmetnutim elementima na entitetskom nivou. Osamdeset posto stanovnika BiH želi u EU, dok je manje od 20 posto onih koji žele savezništvo s Putinom i Lukašenkom.- EU mora pokazati kapacitet i snagu da zaustavi rušitelje mira u ovom dijelu Evrope. Rusija radi na otvaranju drugog fronta i najbliža je da to učini na zapadnom Balkanu. Kad god je Evropa potcijenila Rusiju, posljedice su bile teške – samo su neke od jučerašnjih poruka Bećirovića.Denis Bećirović je rođen 28. novembra 1975. godine u Tuzli. Do imenovanja na dužnost koju trenutno obavlja, radio je kao univerzitetski profesor. Doktor je historijskih nauka, autor četiri knjige i više od 40 naučnih i stručnih radova u naučnim časopisima u zemlji i inozemstvu, član je Odbora za historijske nauke ANUBiH. Kao kandidat 11 stranaka, 2022. godine izabran je za člana Predsjedništva BiH iz bošnjačkog naroda. Oženjen je i otac dvoje djece.

EU mora pokazati kapacitet i snagu da zaustavi rušitelje mira u ovom dijelu Evrope, kazao je

Denis Bećirović: Državnički govor

Košarka se vratila u Sarajevo – i to na velika vrata. Pred odlučujuću utakmicu sezone protiv Ilirije (19.00), KK Bosna je pokrenuo lavinu emocija kakva se ne pamti godinama.Ulaznice za Skenderiju rasprodane su u rekordnom roku. Dvorana koja je svjedočila evropskim titulama, trojkama iz ugla i suzama ponosa, ponovo će biti ispunjena do posljednjeg mjesta.Sve podsjeća na one zlatne dane.Grad je zahvatila prava košarkaška groznica. Na svakom koraku osjećaju se napetost i očekivanje, ali i nevjerovatna podrška. Navijači su se digli kao jedno – stare generacije koje pamte Kinđeta i Varajića rame uz rame s novima, koje tek otkrivaju šta znači biti uz Bosnu.U zraku je nešto više od utakmice – euforija, nada i vjera da će se na kraju pjevati slavljeničke pjesme. Utakmica koja slijedi bit će više od sportskog okršaja. Bit će to povratak duha, tradicije i inata. Jer kada Bosna igra pred punom Skenderijom – ne igra samo petorka na terenu. Igra cijeli grad.Ovaj meč neće odlučiti samo pobjednika, odlučit će u kakvu se budućnost vraća KK Bosna. A ako se pita navijače, taj povratak je već počeo – glasno, ponosno i bez straha.Nakon godina tavorenja u košarkaškom blatu s upitnom egzistencijom, Bosna se kao feniks – uzdigla iz pepela i jača je nego ikada. A baš kao nekada, u Sarajevu će večeras sve stati jer – igra Bosna!&nbsp;

KK Bosna je pokrenuo lavinu emocija, kakva se ne pamti godinama

Sarajevo na nogama

Najbolji bosanskohercegovački fudbalski sudija Irfan Peljto nastavio je pomjerati granice, a sada mu je stigla nova nagrada za sjajan rad.Kuća evropskog fudbala UEFA mu je ukazala priznanje i povjerenje te ga delegirala za glavnog sudiju jednog evropskog finala! Da, dobro ste čuli. Da nam je neko prije nekoliko godina rekao da ćemo imati sudiju evropskog finala, ne bismo mu vjerovali. Vjerovatno bismo tu osobu gledali blago telećim pogledom, u nevjerici šta je izustio, ali Peljto je uspio!Njegov vrijedan i naporan rad su se isplatili, a sada je stigla i nagrada. Dijelit će pravdu Čelziju i Betisu u finalu Konferencijske lige (28. maj), a zbog njega će se ponovo pričati o Bosni i Hercegovini.Sjajni Peljto je ove sezone sudio 11 utakmica na evropskoj sceni, među kojima je i četvrtfinalni okršaj Lige prvaka između Arsenala i Real Madrida (3:0). Odličnu sezonu zaokružit će evropskim finalom.Osim što predstavlja svoju domovinu BiH na ovako lijep način, rođeni Saralija je vodilja za sve mlađe sudije i dokazatelj da se vrijedan i pošten rad isplate.Irfan Peljto rođen je 18. jula 1984. godine u Sarajevu. FIFA-in sudija je od 2015., a Premijer ligu BiH sudi od 2013. godine. Krenuo je iz Prijedora, gdje je sudio prvi meč Premijer lige BiH između Rudara i bijeljinskog Radnika, a sada ga očekuje kruna karijere.

Arsenal i Real su mu bili kruna karijere, a sada ga čeka evropsko finale

Irfan Peljto: Pomjera granice

Banja Luka, maj 2025. Jučerašnji prizor mi još pulsira pred očima kao noćna mora prežderanog kockara na acidu. Trojica lokalnih šerifa – Dodik, Stevandić i Višković – u društvu srbijanskog kabadahije Gašića s osmijehom hijena prolaze kapiju kasarne Kozara, šamarajući svojim prisustvom svaku pravnu normu, svaki papir, svaki zakonik ove nesretne tvorevine zvane Dejtonista.Vojska? SIPA? Ministar odbrane? Kao duhovi iz lošeg romana Edgara Alana Poa (Allan Poe) – svi nestali u magli političke nemoći i beskičmenjaštva. Ne može im niko ništa, jači su od sudbine.Dodik gura prst u oko cijeloj državi i mrtav-hladan pita: „Šta vojska ima sa sudovima?“ Briljantno. To je kao da ti serijski piroman objasni da nema ništa s vatrogascima.A Stevandić? On recituje neku nadrogiranu verziju pravne geografije, objašnjavajući kako je svaki centimetar kasarne „upisan u knjige RS“. Naravno da jeste, sve što napišeš na papir u Republici Srpskoj odmah postaje pravno sveto pismo. Dodik bi mogao nacrtati slona na kancelarijskom bloku i proglasiti ga službenim grbom RS – i niko mu ne bi smio reći „mrš“.I zaista, Dodik tiho, polako, temeljito, uvjerljivo, pokazuje da države nema. Ona ne provodi svoje zakone, srpski kadrovi svoje nadređene ne zarezuju ni sekunde.U isto vrijeme, „trojkaši“ u Sarajevu plešu valcer vlastite nemoći. Demonstriraju istu onu nemoć koju su demonstrirali bošnjački političari pred i tokom Karadžićevog separatističko-koljačkog pira 1992.Ovi patetični apostoli „euroatlantskog puta“ skupljaju se po kafićima, piju skupu kafu, i mudro „analiziraju situaciju“. SIPA? Nije stigla. Vojna policija? Heleza ne sluša. Samo još jedan papirnati zmaj, kojeg Dodik može spaliti kad mu dosadi ova predstava.Institucije? Raspadnuta tabla na kojoj piše „ne diraj – u kvaru“. Pravo? Samo dodatna komplikacija. Moral? Egzotična životinja koja je odavno izumrla u ovim krajevima.I na kraju, da stvar bude još luđa, Dodik nudi pomoć da „spasi Oružane snage BiH“. Kao da Jack the Ripper ponudi policiji pomoć da uhvate serijskog ubicu.Ovo nije samo raspad države. Ovo je trijumf balkanskog nihilizma nad zdravim razumom. I svi znamo da će se sutra praviti da se ništa nije desilo. Jer tako to kod nas ide. Svaki dan nova epizoda „Bosnian Gonzo Reality Show“, bez kraja i bez izlaza.

Ovo nije samo raspad države. Ovo je trijumf balkanskog nihilizma nad zdravim razumom

Dodik, Stevandić i Višković u kasarni Kozara

Raspad države

Njemački trener Barcelone Hansi Flik (Flick) je 4. put pobijedio najljućeg rivala Reala iz Madrida i došao na korak do titule prvaka Španije. Flik je donio novu eru uspjeha i stabilnosti za klub koji je prošao kroz turbulentno razdoblje posljednjih godina. Barcelona je vratila svoj prepoznatljiv stil igre - visok presing i brzi protok lopte, ali s većim fokusom na balans između napada i odbrane.Nijemac je poznat po tome što preferira sistem koji je fleksibilan, ali čvrst u defanzivi. Njegov pristup je pomogao Barceloni da ojača defanzivne linije, dok u isto vrijeme zadrži onu agresivnu napadačku igru koju navijači kluba očekuju."Oživio“ je Roberta Levandovskog (Lewandowski), koji je ponovo neumoljiv u protivničkim šesnaestercima, dok su sa strana nezaustavljivi Rafinja (Raphinha) i čudesni 17-godišnjak Lamine Jamal (Yamal). Jedan od ključnih faktora uspjeha pod Flikom je i odlična integracija mladih igrača, a tu su još Gavi, Pedri i otkrovljenje u odbrani u vidu Paua Kubarsija (Cubarsi).Hansi Flik je rođen 24. februara 1965. u Hajdelbergu. Nakon skromne igračke karijere, posvetio se trenerskom poslu. Samostalno je vodio Hofenhajm, Bajern, reprezentaciju Njemačke, a od prošlog ljeta je u Barceloni.

Još malo je ostalo do kraja prvenstva

Hansi Flik: Noćna mora "kraljeva"

Građane u BiH sve češće zapljuskuju valovi poskupljenja, najviše hrane. Iz mjeseca u mjesec brojni prehrambeni artikli imaju nove, više cijene, a voće i povrće, gotovo osnovna potreba svakog domaćinstva, za mnoge postaje nedostižno. Kada kilogram trešanja na pijacama košta i više od 20 maraka, onda je jasno da ovaj sistem puca po šavovima. Uz cijene koje gotovo stalno bujaju, građani ove zemlje se više ne odriču luksuza, već gotovo osnovnih životnih namirnica i, reklo bi se, dostojanstva.I, nažalost, ne poskupljuje samo hrana, već i ini neprehrambeni proizvodi i ko zna šta sve ne. Ali, dok se poskupljenjima građani čudom čude i dok je strah od raznih računa sve veći, dotle svu tu situaciju vlasti nonšalantno posmatraju ili, pak, donose kozmetičke mjere koje u praksi ništa ne znače.Takve mjere ili odgovori su u suštini neprimjetni na sve veće cjenovne udare. Stručnjaci, uporno, govore da su neophodne odgovarajuće akcije, a ne sporadične mjere koje ne polučuju, praktično, nikakve rezultate, kao i da je potrebna snažnija kontrola cijena, ali, naravno, i podrška privredi, kao i domaćoj proizvodnji.S druge strane, činjenica je i da se cijene „pumpaju“ pod krinkom poskupljenja na svjetskim berzama, uslovima dobavljača i šta sve ne, ali i ako se radi o lovu u mutnom, onda su, opet, vlasti te čiju snažniju reakciju očekuju građani. A, oni su sve frustriraniji.&nbsp;

Dok je strah od raznih računa sve veći, dotle svu tu situaciju vlasti nonšalantno posmatraju

Frustrirani građani

Ponekad riječi zvuče kao igra jezika. Inkluzija. Konkluzija. Adkluzija. Prekluzija. Ali kad ih stavimo u kontekst djece, svaka od njih dobija dubinu, težinu i smisao koji nadilazi pravila gramatike. U odgoju i obrazovanju, posebno kada govorimo o djeci s različitim potrebama – bilo razvojnim, emocionalnim ili edukacijskim, ove riječi postaju stvarnost svakodnevne borbe za prihvaćanje, razumijevanje i prilagođavanje. I tu počinje prava priča...<h2>Sastavni dio života</h2>U modernom obrazovanju, posebno u posljednja dva desetljeća, često se čuje pojam „inkluzija“. Izraz prevodimo kao „uključivanje“ i odnosi se na ulazak „djece s poteškoćama u razvoju“ u školski sistem s „tipičnom djecom“. Ovakav način aktivnosti predstavlja uvod u ono što se sekundarno treba odnositi na cijelu društvenu zajednicu. Evidentno je da podrazumijeva s jedne strane razvoj empatije, a s druge spremnost za život u realnom svijetu. Inkluzija, odnosno uključivanje je i općedruštveni, ne samo školski projekt. Inkluzija mora biti sastavni dio života.Svakako da bi sistem, prije bilo kakvog sprovođenja aktivnosti, trebao razlikovati djecu s „poteškoćama u razvoju“ i one s „posebnim potrebama“. Poteškoće u razvoju mogu biti ispoljene na razne načine i manifestirati se u raznim oblicima. Fizički nedostatak omogućava potpunu „konkluziju“ i inkluzija mora biti samo u smislu socijalizacije. Dakle, primanja i prihvatanje osobe s takvim odlikama u ostatak društva.

U prirodi je poznato da neki fizički nedostatak često razvije druga čula i sposobnosti do maksimuma. U svojoj praksi u učionici koja traje četvrt stoljeća imao sam nekoliko takvih učenika. Posebno ističem učenike Alena i Roberta koji su znali mnogo više političke i ekonomske geografije nego druga djeca. Ova dva učenika imala su samo jednu ruku, a Robert je bio uskraćen za vid. Njima nije trebala nikakva obrazovna inkluzija. Ono što zaista treba ovakvoj djeci, ali i odraslima, je društveno prihvatanje.Drugi oblik „poteškoća u razvoju“ su one psihičke i mentalne prirode. One variraju od različitog oblika ponašanja do poteškoća u „adkluziji“, a to znači u zaključivanju. Ovaj segment priče je iznimno diskutabilna tema. U ovom slučaju može se krenuti od onog najjednostavnijeg dijela – nedostatka koncentracije. S obzirom na današnje okolnosti problem kvantiteta koncentracije bi se mogao konstatirati nad većinom učenika, ali i odraslih. Veoma je širok dijapazon nedostataka psihičke i mentalne prirode. Djeci s ovakvim oblicima poteškoća u razvoju treba društvena inkluzija, ali i poseban sistem naobrazbe koji je baziran na dvije najvažnije stvari – njihovim mogućnostima i njihovim potrebama. Evidentno je da je neki oblik učenja jednačina ili faktora klime djeci koja nisu u mogućnosti da sami obavljaju osnovne funkcije totalna nebuloza.Ovakav oblik inkluzije zahtijeva ogromnu pripremu i apriornu spoznaju o mogućnostima učenika. Obrazovna inkluzija se ovdje treba svoditi na aktivnosti koje mogu dovesti do adkluzije učenika, a društvena inkluzija kroz korisnost i grupni rad. Ako zamislimo situaciju u kojoj dijete s lakšim oblikom Down sindroma pohađa nastavu u osnovnoj školi i druga djeca s njim učestvuju u rješavanju zadataka; u slučaju da on sporije rješava svoj dio, drugi učenici ga sačekaju u tome. U ovom slučaju nije bitna edukacija nego inkluzija empatije, a uvijek se može postaviti pitanje svrsishodnosti učenja nastavnog gradiva kod tog učenika. Ipak, osnova ovakvog oblika rada je korelacija s drugima te razvoj empatije kod istih.<h2>Društveno prihvatanje</h2>Može se pričati o inkluziji i na drugačiji način. Zamislite situaciju da bilo koga od nas „inkluzira“ Real Madrid. Obuku nam dres, izađemo u okviru prvih 11 i igramo neku tekmu s njima. Jasno je da se ne uklapamo i da odudaramo od ostatka ekipe. Čak i ako su svi momci iz ekipe dobri prema nama publika je nezadovoljna. Neki će nam negodovati, a neki se smijati i podrugivati. Sigurno je da tu nema nikakve empatije. Ostali igrači su nastavnici, a publika „društvena zajednica“. Iako je možda namjera za inkluzijom bila dobra, jasno je da bi ovakva aktivnost veoma negativno uticala na naše psihičko stanje. Minimalno bismo bili izviždani, a o posljedicama bolje ne razmišljati.Ali ako bi s nama radili treneri individualno, pa s nekoliko igrača, nešto nas naučili, malo nam pokazali osnove igre i taktike pa nas stavili negdje da budemo dio tima, onda bismo se osjećali dobro. Evidentno je da bi nas ostatak tima morao „pokriti“. Jer nije inkluzija samo „uključivanje“ - ona je i društveno prihvatanje. Pa ćemo mi na terenu dati sve od sebe, pa nam onda možda kažu: „Ma nije dobar, ali se makar trudi.“ E to je inkluzija. Ali je ovdje veoma bitan taj individualni pristup jer je svaka osoba specifična i ne može podlijegati općim principima neke dogovorene inkluzije.Uključivanje učenika s poteškoćama u razvoju je proces koji mora voditi struka. Za sve se mora primarno pitati medicinska i pedagoško-psihološka služba koje trebaju, svaka na svoj način, da odrede na koji način određeno dijete kao individuu se može uključiti u obrazovni sistem. S obzirom na činjenicu da postoje različiti oblici i kvantiteti poteškoća u razvoju, ne može postojati jedinstven obrazac za sve učenike. Ako se inkluzija ne sprovede na najbolji mogući način onda ona, umjesto empatije, probudi sasvim suprotne reakcije.Kada se govori o „posebnim potrebama“, tu treba istaći čitav niz istih. U psihosomatici ljudi to je najteža stvar za shvatiti. Možemo konstatirati da tu odmah možemo ubrojati „sportske i znanstvene talente“. Njima zaista trebaju „posebne potrebe“. Jer sportist u pubertetu upravo treba razumijevanje. Psiho-disbalans odvaja najbolje od osrednjih. Nekada je mnogo važniji psiho-trening od onog klasičnog. Tako je i s djecom koja su dobra u nekoj znanosti ili vještini.Problem našeg školskog sistema je što se osnovni kvalitet učenika dugo bazira na kvalitetu matematičke logike i mogućnosti pamćenja činjenica. Obično se tako i diferenciraju djeca u školskom sistemu. Dugo je zanemarena bila umjetnička i emocionalna inteligencija koje se nisu vrednovale na adekvatan način. Ali to je posebna greška u sistemu koji se još pokušava otrgnuti iz Druge industrijske revolucije.Dešava se da dijete ima „problema sa shvatanjem“ u školi jer ne razumije neke stvari. Najlakše je tu reći „zagrij stolicu pa ćeš naučiti“, ali koja je svrsishodnost ako ne razumije!? Tu se veoma često pravi ogromna greška. Nekada takvoj djeci ne treba nikakva inkluzija nego „prekluzija“. A to znači „zaštita“ od uobičajenog školskog sistema jer su oni možda genijalci na svoj način. Moramo prepoznati i djelovati jer to su, u našem načinu razmišljanja, djeca s posebnim potrebama.<h2>Više od riječi</h2>Svijet ne počinje niti se završava s ocjenom u školi. Pokušaji „akomodacije u inkluziji“ moraju biti provedeni kroz individualne uvjete i kvalitete. Slon je ogromna životinja, ali ne može u Sibiru opstati. Tigar jeste velik i jak, ali u vodi ne može biti takmac ni najmanjoj ribi. Djeci često treba samo razgovor. Da ih „vidite“, s njima pričate. O sportu. Ljubavi. Kulturi. Obitelji. O bilo čemu što ih tada interesira. To im donosi veću inkluziju od bilo čega.Ne treba zaboraviti da ono što je nama „bezveze“ i trivijalno, njima u datom trenutku predstavlja najvažniju stvar na svijetu. I svaka vaša reakcija ostavlja potencijalnu traumu. A ako ih prihvatimo u „individualnosti“, dobijamo inkluziju, prekluziju, konkluziju i adkluziju!Svi mi imamo neke potrebe – i prirodne i društvene. Osoba od dva metra koja sjedi u kinu sa zbijenim sjedištima ima potrebu – ne zna gdje će s nogama. Ako sjedi do vas onda ćete lako provjeriti da li ste empatični. Ako se malo pomjerite onda jeste, a u protivnom „rondate“. Susrećemo se sa sličnim stvarima u svakodnevnom životu. Kod djece je to u puno većem obimu jer su iznimno osjetljiva kategorija. Zbog toga je sve ove pojmove na latinskom jeziku mnogo lakše izgovoriti nego ih sprovesti u djelo.Inkluzija je više od riječi. Ona mora biti čin svijesti, empatije i prilagodbe.<h2>Guranje u šablon</h2>Suština leži u tome ako sistem „uključi“ dijete u razred samo zato što tako propis nalaže, bez razumijevanja njegovih potreba, on ne čini inkluziju – već pasivnu isključivost. Guranje u šablon škodi tom djetetu, ali i drugoj djeci, roditeljima, nastavnicima, školskom procesu. A dijete – u tišini i bez krivice – traži vodu.

Sistem, prije bilo kakvog sprovođenja aktivnosti, trebao bi razlikovati djecu s „poteškoćama u razvoju“ i one s „posebnim potrebama“ 

Zubić: Veoma je bitan individualni pristup

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Mi smo "seljački tim“, zato smo stigli do finala Lige prvaka. Rekao je ovo trener PSG-a Luis Enrike (Enrique) odmah nakon pobjede nad Arsenalom.Imao je ranijih godina Pariz u svom sastavu Embapea (Mbappe), Mesija (Messi), Nejmara (Neymar), Ibrahimovića i mnoge druge velemajstore nogometne igre. Ali do titule nisu mogli. Sada je Enrike napravio tim, koji bi u ovom zenitu moći i lepršavosti igre, mogao dobiti bilo kojeg protivnika na svijetu.Parižani će 31. maja u Minhenu igrati protiv Intera.Luis Enrike rođen je 8. maja 1970. godine u Hihonu. Igračku karijeru počeo je u Sportingu iz Hihona (1998-1991), odakle se preselio u Real Madrid (1991-1996), a nakon toga u Barcelonu (1996-2004), u kojoj je ostavio najveći trag.

Moralni sunovrat čovječanstva

Donald Tramp: Glasnik mira

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

Top lista nadrealista

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Lakrdija u Parlamentu

Antonio Košta: Prijetnje neće proći

Kockanje s državnim draguljem

Denis Bećirović: Državnički govor

Sarajevo na nogama

Irfan Peljto: Pomjera granice

Raspad države

Hansi Flik: Noćna mora "kraljeva"

Frustrirani građani

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Luis Enrike: Odveo PSG u finale

Kolumne

Moralni sunovrat čovječanstva

Donald Tramp: Glasnik mira

Saša Magazinović: Sjećanje je dužnost

Top lista nadrealista

Haris Delalić: Dijete Sarajeva

Lakrdija u Parlamentu

Antonio Košta: Prijetnje neće proći

Kockanje s državnim draguljem

Denis Bećirović: Državnički govor

Sarajevo na nogama

Irfan Peljto: Pomjera granice

Raspad države

Hansi Flik: Noćna mora "kraljeva"

Frustrirani građani

Profesor Zubić za "Avaz": Da li inkluzija uključuje dijete?

Luis Enrike: Odveo PSG u finale