Srpska demokratska stranka – nekad stožerna snaga političkog srpstva u BiH, danas partija koja više liči na razbijenu vojsku nego na organizovan politički subjekt – ostala je proteklog vikenda i bez svog kapetana. Milan Miličević, čovjek za koga su mnogi tvrdili da je donio kakav-takav spokoj u haotične redove SDS-a, podnio je ostavku. Zašto? Zato što je u SDS-u trenutno više sablji nego glava.

Balkanska farsična drama

Skupština stranke, održana u nedjelju, pretvorila se u klasičnu balkansku farsičnu dramu. Četiri sata rasprava o – dnevnom redu. Ne o viziji. Ne o strategiji. Ne o tome kako se suprotstaviti Dodikovom autokratskom režimu ili kako povratiti povjerenje birača. Ne. Raspravljalo se o tome ko ima pravo da sjedi u sali i da digne ruku. Vrhunac tragikomedije bio je pokušaj Miličevićeve struje da okupi Statutarnu komisiju, koja bi potvrdila legalitet delegata iz organizacija u kojima – pazite sad – već četiri godine nisu provedeni unutarstranački izbori. Nisu stigli. Ili nisu smjeli.

U samom vrhu te tragikomedije sada se izdižu dva imena koja pretenduju da preuzmu palicu nad ovim brodolomom.

Prvi je Ljubiša Petrović, gradonačelnik Bijeljine, čovjek koji se pozicionirao kao narodni tribun, omiljen među građanima, ali ne i među partijskim aparatčicima. U svojoj lokalnoj organizaciji nije proveo izbore još od vremena kad su ljudi još uvijek koristili Facebook, a ne TikTok. Da stvar bude gora, iz stranke je pokušao izbaciti tri SDS-ova veterana: Radu Savića, Vasilija Perića i Milovana Bjelicu. Da, u SDS-u to je kao da hoćete iz Hrvata izbaciti Ćiru.

Drugi je Marinko Božović, načelnik Istočne Ilidže. Ako Petrović glumi narodnog junaka, Božović je revolucionar koji ne glumi ništa. Otvoreno udara na Dodika, ne krije pretenzije prema vrhu stranke i još manje svoje frustracije s prethodnim rukovodstvom. U partijskom žargonu – nije diplomata, ali zna šta hoće. Njegovu kandidaturu guraju mlađi kadrovi, istočni dio RS-a, ali i ključne figure poput Ognjena Bodiroge i Đorđa Milićevića. Ukratko, čovjek ima bazu – pitanje je samo može li je konsolidovati.

Za sada SDS-om rukovodi Jovica Radulović, predsjednik Glavnog odbora, koji je po statutu automatski postao vršilac dužnosti. Njegova pozicija je privremena, ali po SDS-ovom statutu sve može da potraje – i do godinu dana, ako Skupština odluči tako. A sudeći po brzini njihovih procedura, nećemo se iznenaditi ako tu godinu potroše pokušavajući da se dogovore o formiranju radne grupe za razmatranje radne grupe.

Ne treba zaboraviti ni širu sliku: sedam od 11 SDS-ovih načelnika, devet od 14 poslanika, te tri bivša predsjednika stranke (Mirko Šarović, Mladen Bosić i Vukota Govedarica) stali su iza inicijative za smjenu rukovodstva. Toliki konsenzus u domaćoj politici obično znači jedno: ili se radi o dubokoj krizi, ili je neko ozbiljno zagrizao da bude šef.

SDS-u treba lider

A šta čeka novog predsjednika? Stranka u rasulu, gubitak gotovo svih važnih opština, bez pravca i programa, uz nemogućnost da se odluči da li je moderna opozicija ili nostalgična politička relikvija devedesetih. Uz sve to, mora se i boriti protiv Dodika – čovjeka koji, uprkos svim aferama, i dalje drži RS čvrsto u šaci kao da mu je porodična firma.

SDS-u treba lider. Ne menadžer. Ne kompromiser. Ne „ajmo se dogovorit“. Treba im neko ko će ih ili reformisati do temelja – ili pristojno sahraniti.

A ko će to biti – odlučiće isti oni ljudi koji već godinama odgađaju izbore, proizvode frakcije i zbrajaju delegate kao da su žetoni u pokeru.

Možda je SDS još uvijek živ. Ali svakako više ne pleše – sada se samo tetura.