Jučer sam odgledao film Nuremberg.

Film Nuremberg je jedan od onih projekata koji stalno djeluju kao da su na ivici nečeg velikog - ali tu ivicu nikad ne pređu. Mogao je biti izvrstan psihološki film o prirodi zla, moći i narcizmu; na kraju je ostao „samo“ solidan, korektan i tematski siguran.

Snažan početak: psihologija prije ideologije

Prvi dio filma je najbolji i najhrabriji. Mladi američki psihijatar Douglas Kelley, postavljen po službenoj dužnosti, započinje razgovore s Hermanom Göringom i vrlo brzo se događa ono što film obećava kao centralni konflikt: profesionalna distanca puca, a fascinacija počinje.

Göring, u fenomenalnoj interpretaciji Russella Crowea, prikazan je upravo onako kako historijski izvori i svjedočanstva sugerišu - duhovit, šarmantan, elokventan, inteligentan, savršeno svjestan vlastite karizme. To nije ideološki fanatik poput Gebelsa ili Himlera, nije „mali čovjek sistema“. On ne da su Jevreji niža rasa koju treba istrijebiti, ne vjeruje istinski u rasnu teoriju kao metafizičku istinu, niti ga zanima dosljednost doktrine. Njega zanima isključivo on sam.

On nije oličenje onoga što je Hannah Arendt na primejra Adolfa Eichmanna opisala kao „banalnost zla“ - prosječan birokrat bez dubine - Göring je nešto drugo i, u suštini, strašnije: svjesni, samoljubivi predator moći.

Narcisoidno zlo

Göringov slučaj nije ideološki, nego klinički. On je čovjek s jasnim narcisoidnim poremećajem ličnosti. Njegov jedini moralni kompas je vlastita slika u historiji. Hitler mu ne daje smisao - Hitler mu daje prečicu. U Weimarskoj Njemačkoj penzionisani ratni heroji nemaju političku svrhu; u nacističkom poretku oni postaju elita. Göring tu vidi sebe - i cijenu ne mjeri ljudskim životima.

Ako je za ličnu slavu potrebno pobiti šest miliona Jevreja i zapaliti Evropu, to za njega nije moralna dilema nego logističko pitanje. Njegova indiferentnost prema logorima i zločinima koju vidimo u filmu upravo je u tome najjezivija. Ne poriče zlo iz straha, nego ga relativizira iz cinizma. Njegova replika psihijatri o Hirošimi – „vi ste 150 hiljada Japanaca izbrisali u jednoj sekundi, nemojte mi vi moralizirati“ - savršeno oslikava njegov mentalni sklop: nema kajanja, sve je to cijena koja je za njega bila prihvatljiva za ličnu ambiciju.

U tim trenucima film je na pragu nečeg zaista velikog - dubinske studije o tome kako narcisoidne ličnosti, kad dođu do apsolutne moći, mogu da proizvodu katastrofu planetarnih razmjera, sve to uz šarm, osmijeh i karizmu.

Bijeg od vlastite hrabrosti

I upravo tu film odustaje od sebe. U trenutku kada bi se radnja trebala još dublje zavući u Göringov um i odnos moći između zatvorenika i psihijatra, reditelj James Vanderbilt naglo mijenja kurs. Psihološka drama se prekida, a film prelazi u poznati, siguran i već bezbroj puta viđen žanr antiratne moralne lekcije.

Kao da se autor uplašio cilja na koji bi ga put kojim je krenuo mogao odvesti . Kao da je pomislio da bi film mogao biti optužen za apologiju Göringa - pa je, umjesto da vjeruje inteligenciji publike, pobjegao u didaktiku.

Rezultat je dramaturški haos: psihijatar doživljava slom pred snimcima logora, viče na Göringa, krši profesionalnu i pravnu etiku, odaje povjerljive informacije novinarki s kojom spava, biva smijenjen, pa se zatim vraća kao neka vrsta neformalnog savjetnika tužilaštva. Suđenje se pretvara u proceduralni ring u kojem Göring nakratko dominira nad američkim tužiocem, dok ga na kraju - gotovo mehanički .ne „razbije“ britanski tužilac. Smrtna presuda pada, pravda je formalno zadovoljena, i film se zatvara bez stvarnog emocionalnog ili intelektualnog udara.

Nuremberg je film koji je imao rijetku priliku da pokaže kako zlo ne izgleda uvijek monstruozno, nego često šarmantno, racionalno i samouvjereno - i kako je upravo to njegova najveća opasnost. Umjesto toga, odlučio se za sigurnu, moralno ispravnu, ali umjetnički kukavičku završnicu.

Šteta. Da je režiser bio hrabriji i ostao vjeran vlastitoj početnoj ideji, dobili bismo film koji ne bi samo podsjećao na zločine nacizma, nego bi nas upozoravao na njihov psihološki mehanizam - onaj koji se, u različitim oblicima, uvijek iznova vraća.