Od osnivanja jugoslovenskog fudbalskog prvenstva 1923. godine, pod okriljem Jugoslovenskog nogometnog saveza (JNS), klubovi iz Bosne i Hercegovine suočavali su se s izrazitim strukturnim i sportskim izazovima. Sistem takmičenja bio hijerarhijski – podijeljen u regionalne podsaveze (Zagreb, Beograd, Ljubljana, Sarajevo itd.), a samo najbolji klubovi iz tih regija mogli su se plasirati u završnicu nacionalnog prvenstva.
Loša organizacija
Sarajevski podsavez, koji je pokrivao veći dio teritorije BiH, bio je formalno osnovan 1920. godine. Međutim, zbog infrastrukturne slabosti i nedostatka organizovanih liga, klubovi iz BiH sporije su ulazili u završne faze prvenstva. Uprkos tome, dva kluba su se uspjela izboriti za pažnju na državnom nivou: SAŠK i Slavija Sarajevo.
SAŠK (Sarajevski amaterski športski klub) učestvovao je u završnici nacionalnog prvenstva čak četiri puta: 1923., 1924., 1925. i 1930. godine. U sezoni 1923., u formatu koji je podrazumijevao nokaut sistem, SAŠK je u četvrtfinalu kao prvak Sarajevskog podsaveza pobijedio Hajduk iz Splita s 4:3. U polufinalu je istim rezultatom pobijedio Jugoslaviju iz Beograda.
U finalu ga je čekao zagrebački Građanski. Prva utakmica u Zagrebu završena je rezultatom 1:1. U 34. minuti Stjepan Pasinek doveo je Građanski u vodstvo, dok je u 86. minuti Pero Montl izjednačio na 11.
U ponovljenoj utakmici odigranoj dan kasnije, 1. oktobra 1923., Građanski je slavio s 4:2 i tako postao prvi prvak nove države.
Već naredne godine, 1924., SAŠK se ponovo kvalifikovao, pobijedivši u četvrtfinalu Iliriju iz Ljubljane s 3:1. Ova utakmica ostala je zapamćena po velikom odzivu publike u Zagrebu, što pokazuje da su i tada utakmice s klubovima iz BiH izazivale interesovanje. No, u polufinalu SAŠK je žestoko poražen od splitskog Hajduka sa 6:1, ali prvak je bila beogradska Jugoslavija koja je u finalu slavila s 2:1. Sašk će do kraja desetljeća dominirati bh. fudbal i učestvovati u završnicama jugoslovenskog prvenstva, no uspjeh iz 1923. više neće ponoviti.
Godine 1930., Prvu jugoslovensku ligu, koja se tada igrala po dvokružnom ligaškom sistemu, predstavljala je Slavija umjesto SAŠK-a. Bio je to značajan iskorak. Međutim, u konkurenciji s beogradskim BSK-om, zagrebačkim Građanskim i splitskim Hajdukom, Slavija je završila sezona u donjem dijelu tabele i nije uspjela da ostane u eliti. Nedostatak profesionalnih uslova, te ograničeni resursi u odnosu na rivale, bili su ključni faktori slabijeg učinka.
Narednih godina, Slavija i SAŠK će se smjenjivati u Prvoj jugoslovenskoj ligi. U sezoni 1932/1933. igrano je prvenstvo s čak 11 klubova (prije toga je bilo 6 ili kup sistem s 8 klubova), a sarajevska Slavija je završila kao deveta na tabeli. U sezoni 1933/1934. Slavija je završila kao osma od deset klubova. U sezoni 1935/1936. ponovo se prešlo na kup sistem. Slavija je stigla do samog finala, gdje je poražena iz BSK iz Beograda sa 1:0. Pored Slavije u prvenstvu je učestvovao i Krajišnik iz Banje Luke. U narednoj sezoni u konkurenciji 10 klubova koji su igrali ligaški sistem Slavija je završila kao peta, a isti rezultat ponovili su i u sezoni 1937/1938. U sezoni '38/39. Slavija je ponovo bila peta, a u sezoni '39/40. završili su na visokom trećem mjestu iza zagrebačkog Građanskog na prvom i beogradskog BSK na drugom mjestu na tabeli. Bit će to i posljednje prvenstvo u Kraljevini Jugoslaviji prije nacističke okupacije.
Slavija i SAŠK tada su se nametnuli kao najjači klubovi iz BiH, ali samo je jedan imao mjestu u prvoj ligi. SAŠK je dominirao u dvadesetim, a Slavija u tridesetim godinama.
SAŠK je važio za klub koji okuplja sarajevske Hrvate, a slavija Srbe. Postojao je i treći klub, Đerzelez koji je okupljao Bošnjake. Osnovan 1921. godine, ime je dobio po legendarnom bošnjačkom junaku Đerzelez Aliji, simbolički ukazujući na nacionalni i vjerski identitet kluba u tadašnjem višekonfesionalnom i politički napetom Sarajevu. Đerzelez je brzo postao društveni simbol muslimanske srednje klase: trgovaca, zanatlija, nižih činovnika. Klub je imao svoje navijače, društvene večeri i bio više od sportskog kolektiva – bio je identitetska institucija. Ipak, Đerzelez je uglavnom nastupao u okviru Sarajevske lige, često u sjeni moćnijih SAŠK-a i Slavije te nikad nije uspio da se domogne Prve jugoslovenske lige.
Najveća rivalstva kluba bila su upravo protiv SAŠK-a i Slavije, ali i protiv muslimanskih klubova iz drugih gradova, poput Bisera iz Tuzle ili kasnije Jedinstva iz Bihaća.
Osim sporta, Đerzelez je imao kulturne i odgojne ambicije – organizovao je omladinske sekcije, kulturne večeri, izlete. Bio je svojevrsni pandan tadašnjim nacionalnim kulturnim društvima, samo u sportskoj formi.
U vremenu u kojem su Bošnjaci bili slabije organizovani politički i institucionalno, Đerzelez je predstavljao jedan od rijetkih stabilnih kolektiva koji je okupljao muslimane na bazi zajedničke ideje, ponosa i moderniteta.
U međuratnom periodu, u BiH su osnovani brojni fudbalski klubovi, ali su samo neki preživjeli Drugi svjetski rat i nastavili djelovati pod novim, socijalističkim režimom. Željezničar (1921), Sloboda Tuzla (1919), Borac Banja Luka (1926) i Velež Mostar (1922) imali su radnički, multietnički karakter i bliskost s idejama jednakosti i kolektivizma, što ih je učinilo prihvatljivim za novu vlast. Za razliku od njih, klubovi poput SAŠK-a, Slavije i Đerzeleza, koji su nosili jasna nacionalna ili vjerska obilježja, bili su ukinuti. Ovi preživjeli klubovi postat će temelji poslijeratnog bh. fudbala i društvenog identiteta svojih sredina.
Sistemske prepreke za bh. klubove
Struktura lige sama po sebi nije bila naklonjena klubovima iz BiH. Od ukupno šest regionalnih podsaveza (Beograd, Zagreb, Split, Ljubljana, Novi Sad i Sarajevo), podsavez Sarajevo bio je jedan od najslabijih u pogledu infrastrukture, broja klubova, sudijske organizacije i finansija. Naprimjer, klubovi iz Beograda i Zagreba imali su profesionalnije trenere, redovne pripreme i jače sponzore, dok su bh. klubovi često zavisili od entuzijazma lokalnih trgovaca i učitelja.
Usto, putovanja su bila skupa i logistički naporna, što je često značilo da su bh. klubovi morali igrati utakmice bez dovoljno odmora ili s nekompletnim sastavima. Tako su, naprimjer, SAŠK i Slavija znali putovati danima vozom do Splita ili Zagreba, a onda direktno s perona izlaziti na teren.
Zbog spomenutih prepreka, većina bh. klubova uglavnom je igrala unutar Podsavezne lige Sarajevo, koja je okupljala klubove iz Sarajeva, Tuzle, Zenice, Mostara i drugih gradova. Ova liga bila je dobro organizovana i vrlo popularna na lokalnom nivou – utakmice između SAŠK-a i Slavije često su privlačile hiljade gledalaca.
