Bivši Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, ponovo je izazvao reakcije u javnosti nakon što je u saopćenju objavljenom na stranicama Katoličke tiskovne agencije (KTA) oštro kritizirao odluku zagrebačkih vlasti da ukinu ulicu koja je nosila ime nadbiskupa Ivana Evanđelista Šarića, poznatog po otvorenoj podršci ustaškom režimu tokom Drugog svjetskog rata. Oglas Puljić je u saopćenju ustvrdio da je riječ o "zatairanju dijela hrvatske povijesti na totalitarnim i ideološki obojenim osnovama" te optužio zagrebačke vlasti da djeluju "iz rigidno lijeve i projugoslavenske pozicije". Kazao je da je "nečasno djelo" oduzimati imena ulica osobama koje, kako tvrdi, "nisu učinile ništa zlo", te je poručio da "zli Otac laži neće pobijediti istinu".

No, ko je bio biskup Šarić i zašto je njegovo ime danas kontroverzno do mjere da se mijenja naziv ulice nazvane po njemu?

U bosanskohercegovačkoj i hrvatskoj crkvenoj historiji teško je pronaći ličnost koja u sebi sažima toliki kontrast između duhovnog poziva i političkog posrnuća kao što je to bio nadbiskup Ivan Evanđelist Šarić. Čovjek koji je preveo Bibliju na narodnu štokavsku i pisao pjesme o ljubavi prema Kristu, istovremeno je tokom 1940-ih pretvorio crkvenu propovjedaonicu u megafon fašističke ideologije.

Šarić je bio vrhbosanski nadbiskup od 1922. do 1945. godine, a njegov mandat je koincidirao s najstrašnijim poglavljem evropske historije - usponom nacizma i stvaranjem Nezavisne Države Hrvatske. Umjesto da se suprotstavi režimu koji je u ime “nacionalnog spasenja” ubijao, progonio i pokrštavao, nadbiskup je u njemu vidio “božansku providnost”. U pjesmama i pastoralnim porukama hvalio je Pavelića i NDH, nazivajući ih “ostvarenjem stoljetnog sna hrvatskog naroda”.

Ode Paveliću

“Bog je dao Pavelića hrvatskom narodu”, pisao je Šarić, dok su u Jasenovcu, Jadovnu i na Kozari gorjela sela i ljudi.

Šarić je do kraja rata otvoreno iskazivao oduševljenje ustaškim vodstvom, iako su već nakon nekoliko mjeseci ustaške monstruoznosti svima bile evidentne. Mjesec dana nakon uspostave NDH, objavio je tekst u kojem je hvalio ustaše kao „dobre, požrtvovne vjernike, bogoljubne i rodoljubne ljude” te opisivao kako se molio da Svemogući „vodi i štiti Antu Pavelića za oslobođenje Hrvatske”.

Također u aprilu 1941. objavio je u svom dijecezanskom listu Vrhbosna odu Anti Paveliću pod naslovom Kada Sunca Sija, koja je sadržavala i sljedeće stihove: „Jer i Bog je tebi dao, o čovječe jaki... Da ti vršiš djela svoja za Hrvatsku... A protiv Židova, koji sve blago imađaše... Koji htjedoše prodat naše duše... bijedni izdajice... Dr. Ante Paveliću! To ime je drago! U njemu Hrvatska vjekovično blago.”

Njegov Katolički tjednik objavljivao je tekstove koji su podržavali nacističku ideologiju. Tako je u jednom članku pisalo: „Do sada je Bog govorio preko papinskih enciklika... A oni su bili gluhi. Sada je Bog odlučio koristiti druge metode. Pripremit će misije! Svjetske misije! Neće ih održavati svećenici, nego vojni zapovjednici predvođeni Hitlerom. Propovijedi će se slušati uz pomoć topova, mitraljeza, tenkova i bombardera.”

Odlikovan od ustaša

Šarić je javno podržavao prisilne prijelaze pravoslavnih Srba na katoličanstvo. Historičar Robert Li Vulf (Lee Wolff) zabilježio je da su ustaše nudile Srbima „izbor između prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo ili trenutne smrti” te dodao: „Mora se zabilježiti kao historijska činjenica da su određeni članovi hrvatske hijerarhije, naročito nadbiskup Šarić iz Sarajeva, podržali ovo krvoproliće.” Jedan od Šarićevih podređenih bio je svećenik Franjo Kralik, koji je u "Katoličkom tjedniku" objavljivao antisemitske i antisrpske tekstove. Članak Ljubav ima svoje granice, koji se ponekad pogrešno pripisuje samom Šariću, napisao je Kralik kao dio kampanje opravdavanja progona Jevreja: „Potomci onih koji su mrzili Isusa... krivi su za veće ekscese od svojih predaka... Pokret za oslobađanje svijeta od Židova je pokret za preporod ljudskog dostojanstva. Sveznajući i Svemogući Bog stoji iza ovog pokreta.”

Vlasti NDH odlikovale su ga Redom za zasluge.

Šarićeva teologija bila je spoj srednjovjekovne mržnje i modernog nacionalizma, a njegova poezija - oda ustaškoj državi. I nije se radilo o nesmotrenim izjavama, već o sustavnoj ideološkoj podršci režimu čije su zločine znali i u Rimu i u Sarajevu.

Bijeg s ustašama

Nakon sloma NDH 1945., Šarić bježi iz zemlje zajedno s ustaškim funkcionerima i ostatkom klerikalne elite koja je utočište našla u Argentini. Tamo nastavlja pisati - ali ne o pokajanju, ne o milosti, nego o “mučeništvu hrvatskog naroda” i “zlodusima komunizma”. Nikada se nije distancirao od zločina kojima je svjedočio, niti izrazio žaljenje zbog uloge koju je imao u moralnom opravdanju režima.

Zato današnja apologija njegove ličnosti, bilo da dolazi od bivšeg kardinala ili desnih kolumnista, nije izraz pobožnosti nego povijesne amnezije. Jer, ako se Šarić danas može rehabilitirati kao “prevoditelj Biblije”, onda se i Pavelić može prikazati kao “državnik”.

Crkva, koja bi trebala biti savjest društva, ne može u isto vrijeme propovijedati o istini i braniti one koji su je gazili u blatu ideologije. A kada bivši kardinal brani Šarića kao žrtvu “rigidne ljevice”, on u stvari brani ideju da se vjera može staviti u službu mržnje - i da to može proći bez posljedica.

U tom smislu, priča o Ivanu Evanđelistu Šariću nije samo historijska lekcija o jednom biskupu, nego ogledalo u kojem se ogleda dio naše današnje moralne konfuzije.

Ivan Šarić umro je u Madridu, 16. jula 1960. Pokopan je na centralno groblju Nuestra Signora di Amudena. Njegovi zemni ostaci preneseni su 26. aprila 1997. godine te položeni u grobnicu u kripti crkve sv. Josipa na Marindvoru.