Islamski propisi prate lunarni kalendar pa se, u odnosu na solarni, stalno pomjeraju i padaju u različita godišnja doba, što im daje posebnu šarenolikost. Kod muslimana postoje dvije velike proslave koje prate dva posebna propisa. Prvi propis je post u mjesecu ramazanu, a drugi je hadž u mjesecu zul-hidžetu. Po završetku ovih propisa, kao radost za one koji su ih obavili, ali i za sve ostale muslimane koji nisu bili u prilici, data je proslava – Bajram, govori Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada.
Ramazanski bajram u Sarajevu je opće slavlje – obilježavaju ga i oni koji su postili i oni koji ne poste. Slično se dešava i tokom iftara, kada mnogi koji ne poste ili ne mogu postiti ipak pripremaju iftar. Oni koji ne poste podržavaju postače, a postači se mole za nepostače.
Kao što se solidarišu tokom ramazana i dijele radosti posta i iftara, tako se i za Bajram svi zajedno raduju.
Obilno darivanje
Sarajlije odlaze na sabah-namaz i već tada napune džamije, te od sabaha, učeći Kur’an, čekaju vrijeme bajram-namaza. Prije nego što odu na Bajram, slijedeći sunnet Muhammeda, a.s., obavezno ujutro pojedu nešto slatko koje su pripremile njihove supruge, majke i sestre. Time se potvrđuje da je ramazan završen, jer muslimani za dane Bajrama ne smiju postiti.
Bajram počinje nakon bajram-namaza, a nekada su bosanski bajrami počinjali na musalama. Bile su to velike otvorene površine s mihrabom i minberom gdje su svi stanovnici jednog grada na jednom mjestu klanjali džuma i bajram-namaz. I danas brojni gradovi u Bosni imaju mjesta koja nose taj naziv, a to su zapravo lokacije nekadašnjih musala. Sarajevska musala nalazila se na mjestu današnjeg Predsjedništva, a uklonjena je dolaskom Austro-Ugarske. Od tada Sarajlije Bajram klanjaju u gradskim i mahalskim džamijama.
Na bajramskim sergijama muslimani obilno daju novac, a od prikupljenog se daruju mujezini, imami i učači. Neizostavna je i dječija radost – popularne bajram-banke, koje kod djece ostavljaju lijepa i mila sjećanja na Bajram. Stare Sarajlije su bile toliko darežljive da su čak i golubovima davali više žita i kukuruza, obilnije ih hraneći na ovaj lijepi dan.
Kalupljenje fesova
Nekada je u Sarajevu bilo tradicionalno da muslimani za Bajram, uz svoja najljepša odijela, nose i fesove. U pripreme za Bajram ubrajalo se i kalupljenje fesova. Naime, dugotrajnim korištenjem fes bi se pohabao i izgubio oblik, pa su krajem ramazana ljudi odlazili u dućane, gdje su se fesovi kalupili, kako bi na dan Bajrama izgledali uredno.
Fesovi su se vremenom postepeno gubili, a tadašnja vlast ih nije smatrala primjerenim, pa su bosanski muslimani, koji tradicionalno pokrivaju glavu, pronašli zamjenu u beretki, odnosno francuskoj kapi. Beretka je bila prihvatljiva jer nema obod, pa se s njom nesmetano mogli pasti na sedždu, prilikom namaza, a nove vlasti nisu pružale otpor njenom nošenju jer je bila dio evropske nošnje.
Tako su bosanski muslimani, u znak tihog otpora i borbe za očuvanje tradicije, počeli nositi beretke koje su prozvali „inadije“, jer su ih nosili iz inata. Beretka se nosila i u miru i u ratnim vremenima, kao znak zajedništva i revolucionarnog duha, što se pokazalo i u odbrani od agresije 1992–1995 godine. Na taj način, među narodima Balkana, jedino je kod bosanskih muslimana beretka postala dio tradicije. Kroz takvu historijsku epizodu, naši očevi očuvali su svoje običaje te pokazali mudrost i jedinstvo.
Nazad drugim putem
Bajramski običaji u Sarajevu protkani su sunnetom, pa tako muslimani, vraćajući se iz džamije, idu drugim putem od onog kojim su došli.
Učenjaci navode više mišljenja zbog čega se treba vraćati drugim putem, pa kažu da je to zbog toga što odlazeći jednim a vraćajući se drugim putem imamo priliku zaraditi bereket i jednog i drugog puta, ali i zbog sretanja više ljudi i poznanika, nazivanja selama, čestitanja bajrama te radi osluškivanja potreba ljudi i, eventualno, pomoći drugima.
Na povratku muškarci svraćaju u pekare po paklame – posebno mliječno bajramsko pecivo. Paklama ima simpatičan, zaobljen i punašan oblik s kapicom na vrhu. Djeci je kapica najdraži dio pa je obično prvu pojedu. Postoji i običaj da se jedan vrh paklame sačuva do narednog Bajrama, ne iz sujevjerja, već kao simbol radosti koju žele sačuvati i želje za bereketom. Inače, izvorni naziv je „kaplama“, koji su Sarajlije preinačile u „paklama“.
Ružice kao ljubav
Bajramsko veselje ne može proći bez slatkih jela po kojima svaka kuća miriše. Najpoznatije bajramsko slatko su baklava i ružica. Ranije su se ružice mnogo više pravile nego baklave, jer sama ruža simbolično podsjeća muslimane na ljubav prema Muhammedu, a.s. Razlika između baklave i ručice je samo u načinu savijanja jufki, dok je sastav nadjeva i agde potpuno isti. Zanimljivo je to kako samo oblik može potpuno izmijeniti ukus jednog kolača.
Tradicionalno, Sarajlije za Bajram obilaze rodbinu i komšije, jedući slatko dijele slatku radost Bajrama, potom se vraćaju svojim domovima na odmor. Drugi dan Ramazanskog bajrama je Dan šehida koje je uveo Rijaset IZ svojom odlukom, radi sjećanja i uzimanja pouke iz žrtve koju su podnijeli šehidi te učenja dove da im se Gospodar smiluje i nagradi ih Svojom nagradom.
Posebnost sarajevskih bajrama jeste njihova nenametljivost. Sarajlije svoje bajramske radosti obilježavaju u miru i dostojanstvu, dijeleći tu radost i s komšijama nemuslimanima.
Mnoge od bajramskih tradicija u Sarajevu datiraju još od vremena kada je Isa-beg Ishaković osnovao grad, te kada je iz Atik džamije (današnje Careve džamije) davne 1462. godine krenulo prvo sarajevsko bajramsko veselje.
