Izjava Željka Komšića da je koalicija SDA i SDP-a „već viđena i da nije donijela ništa dobro“ na prvu zvuči kao politički napad. U stvarnosti, mnogo više liči na – pripremu terena.

Jer u bosanskohercegovačkoj politici rijetko se javno problematizira nešto što nije realna opcija. Komšić formalno nije najavio takvu koaliciju, ali je uradio ono što je politički važnije – priznao je da ona postoji kao mogućnost. A to se obično ne radi bez razloga.

Konkretan interes

U pozadini te izjave nalazi se vrlo konkretan interes Demokratske fronte. Prethodnih godina DF se čvrsto držala saveza sa SDA i zbog njega u konačnici odbijala ulaziti u političke aranžmane sa SDA.

No, u scenariju direktnog dogovora SDA i SDP-a, DF postaje politički višak. Čak i kada bi u najširoj mogućoj koaliciji ušli u vlast, u njoj bi DF-u sigurno pripao manji kolač sa SDP-om, nego što bi bez njega.

Nije više neophodan ni kao “građanski korektiv”, ni kao faktor ravnoteže. Upravo zato Komšić pokušava unaprijed delegitimirati takvu kombinaciju, ali i poslati poruku da bez DF-a nema punog političkog legitimiteta.

Istovremeno, u SDP-u se već neko vrijeme mogu primijetiti signali traženja alternativnog političkog puta. Sukobi s Našom strankom nakon ostavke Nihada Uka i Nikšićevo jasno distanciranje od pokušaja historijske pljačke BH Telecoma, koju pokušavaju izvesti koalicioni partneri iz NiP-a, govori o tome da je, kako se izbori bliže, Trojka sve manje postojana kao politički pokret. A računajući na činjenicu da NiP i Naša stranka nakon sljedećih izbora teško mogu biti dovoljni za formiranje većine, jedini način da SDP preživi na vlasti jeste SDA. A nakon četiri godine slasti vladanja nema sumnje da će mnogi kadrovi SDP-a biti neradi da napuste svoje fotelje u vlasti.

Dodatne komplikacije

Dodatnu komplikaciju unosi Semir Efendić, koji kandidaturom za Predsjedništvo već stvara moguće glavobolje SDA i koji ultimativno tvrdi da neće u koaliciju sa SDP-om, čime jasno, s jedne strane, pokušava izvršiti pritisak na SDA, ali, s druge, sebi povećati pregovoračku cijenu.

Kako stvari stoje, najlagodniju poziciju trenutno ima SDA, za koju je izvjesno da će pojedinačno opet biti najjača stranka. Animozitet koji DF, SBB i SBiH imaju prema Trojki garant su da se većina bez njih teško može formirati, što im daje odriješene ruke da budu ti koji biraju partnere.

S druge strane, koalicija sa SDP-om za SDA nosi i određene rizike – prije svega dijeljenje političkog prostora i moguće nezadovoljstvo dijela biračkog tijela obiju stranaka. No, u sistemu kakav je bosanskohercegovački, takvi rizici često su manji od koristi koje donosi stabilna vlast. S tim u vezi, velika koalicija bi možda bila i najbolje rješenje za SDA. Iako bi dobar dio vlasti morali prepustiti svojim partnerima, praktički bi eliminirali opoziciju, svodeći je na manje stranke poput NiP-a, NS-a i NES-a, dok bi to eventualno vodilo i ka dugoročnom slabljenju SDP-a jer njihovi glasači na to sve, vjerovatno, ne bi gledali blagonaklono.

Jasna slika

Kada se sve sabere, dobija se prilično jasna slika: Komšić pokušava spriječiti scenarij u kojem DF ostaje po strani, SDP traži izlaz iz političkog okvira koji ga ograničava i eventualno sačuvati vlast, Efendić dodatno razbija postojeće blokove, dok SDA u takvom raspletu dobija najviše prostora za manevrisanje. 

U takvom odnosu snaga, koalicija SDA i SDP-a više nije politička fikcija, nego jedna od realnih opcija.