Od kada sam otišao u mirovinu, krećem se ujednačenom rutom, od kuće do Akademije i pijace Markale. Zahvalan sam proviđenju što mi je u mojim godinama dalo sposobnost da mogu obavljati dvije za mene važne dužnosti, a u tome mi pomažu sarajevski taksisti. Zato prvo nešto o njima.

Prava raja

Kako dugo živim u Sarajevu, pamtim i kad su u gradu radila tri taksija, a stajalište im je bilo kod Katedrale, a pamtim i da su, kad se njihov posao proširio, formirali još nekoliko stajališta, pa i u nekadašnjoj ulici Kralja Tomislava, gdje je bilo sjedište njihovog udruženja i gdje je sjedio prvi predsjednik Udruženja taksista pokojni Tomo Šubić. Šubića sam poznavao jer sam bio školski kolega njegove sestre Anastazije još iz Banje Luke. Malo je javnih službi koje mogu služiti na čast gradu kao što je taksi služba.

Sarajevski taksisti su bili prava raja, pametni, ljubazni, kulturni i vrijedni, od svakog reda i zakona i uz to najjeftiniji u cijeloj nekadašnjoj državi. Najviše slučajeva dokazanog poštenja, vraćenih izgubljenih stvari, zaboravljenog  novca, tašni, dokumenata došlo je iz taksi službe. Nikada nije bilo skandala i nereda koje su oni prouzročili. Nije bilo žalbi na prevare ili zloupotrebe, naprotiv, prevare su vršene nad taksistima, pa i teški zločini, otmice i druge vrste kriminalnih akata. Koristeći često taksi, posebno sa stajališta na Čaršiji ili kod Katedrale, godinama sam imao svakodnevne kontakte s tim ljudima i stvorio prisnu relaciju.

Tako ih većinom smatram svojim poznanicima, a neke i prijateljima, a ponajviše izuzetnim sagovornicima od kojih sam mnogo čuo i naučio, dobio izvrsnih i izvornih informacija, inteligentnih opservacija o prilikama i životu i začuđujuće oštroumnih komentara na stanja u gradu i državi i ponašanje ljudi, posebno onih iz javnog života. Neko može upitati kakve veze sve to što govorim ima s temom mog napisa o tome u kojoj i kakvoj državi mi živimo i je li to uopće država. A ja bih rekao da ima itekakve veze.

Naime, nedavno sam se upustio u razgovor s jednim meni poznatim taksistom koji me je upitao šta mislim hoćemo li mi, Bosanci i Hercegovci, ikada u ovoj našoj zemlji i državi dočekati smirenje, prestanak napetosti i sekiracije i bilo kakvo poboljšanje stanja i prilika za obični svijet, što se kaže, za narod i kad ćemo biti sigurni da će nam djeca imati posao, mogućnosti za napredak i sigurnu budućnost, a ne da mislimo kako ih poslati negdje gdje postoje normalni uvjeti za ljudski život, gdje nema ni njihovih ni naših dodika i sličnih ljudi koji su nam svojim neznanjem, gramzivošću i sklonošću da nas lažu i varaju, svojom neodgovornošću prema javnim interesima i svim vrstama prevara, zagorčali život i svaki dan nas, takoreći, izbezumljuju i tjeraju u stresne situacije, tako da nam je danas gore nego u ratu.

Sarajevski taksisti su izuzetni sagovornici od kojih se mnogo čuje i nauči 

U ratu smo barem znali ko je ko i šta se zbiva i zbog čega. U miru je sve postalo izvrnuto naopako. Umjesto smirenja i sigurnog puta u budućnost, imamo nova ekstremna uzbuđenja, nesigurnost i doživljavamo stresove zbog zloćudnih ideja i postupaka nekih ljudi kojima, izgleda, nije bilo dosta ubijanja i muka, nego priželjkuju nove takve stvari, jer nisu ispunili svoj cilj, a to je da stvore samo svoju državu na tlu i na račun naše zajedničke hiljadugodišnje države.  

Na njegovo pitanje nisam želio filozofirati u vjetar, nego sam pomislio, ako mi je pitanje postavljeno jasno i direktno, onda sam dužan i ja da tako isto odgovorim. Umjesto odgovora ja sam ga upitao zna li onu prekrasnu pjesmu koju je s tako emocije i dubine osjećanja pjevao Davorin Popović, a koja se zove “Voljelo se dvoje mladih”.

Čovjek mi reče - kako ne bih znao, profesore, krasna pjesma i još bolji pjevač. Složio sam se s njim i u pogledu ljepote pjesme i sjaja pjevačkog talenta Davorina, ali sam na to dodao: Znaš prijatelju, pa i Fatma je tri godine bolesna čekala da joj dragi donese žute dunje iz Stambola i nije ih dočekala, a tražila je samo te žute dunje. Mi tražimo mnogo više, a to da nam država bude stvarno država, da u njoj vladaju i budu poštovani red i zakon, da prestanu pljačke i sve vrste prevara, da u našoj državi u svakom njenom dijelu svi budemo jednaki sa jednakim pravima i mogućnostima, a to je mnogo više nego jedna žuta dunja, pa ko nam onda daje pravo da budemo nestrpljivi, doći će i to, kao što su došle i žute dunje iz Stambola, a mi, s Božijom pomoći, nećemo poumirati, ali moramo u to čvrsto vjerovati.

Glavno pitanje

Na pitanje šta je to u šta moramo vjerovati, rekao sam moramo vjerovati u pravo naše hiljadugodišnje države da postoji onakva i na onakvim principima na kakvim je nastala, a to je kao jedinstvena država jednakih ljudi u kojoj vlada tolerancija u svakom pogledu i sloga među ljudima. Pomisli prijatelju da je i iza Fatme, ipak, ostalo nešto veoma vrijedno, iz njene tragedije se rodila prekrasna pjesma i mi joj se divimo, a mi ne treba da pjevamo žalobnu bugariju i da ne samo vjerujemo nego i znamo da, koliko god neko ovdje bio nekulturan, koliko god nas uznemiravao, prijetio nam i mislio da nekih trideset postotaka može određivati sudbinu onih ostalih sedamdeset, koliko god je neko sebi uzeo pravo da nakon jednog sasvim legalnog i legitimnog referenduma, kad je bio nezadovoljan njim, uzme u ruke oružje i započne ubijati, paliti, rušiti i to radi tri i po godine, i koliko međunarodna zajednica i bila tolerantna prema takvom ponašanju, sada je to nemoguće, jer niko pametan i pošten neće dozvoliti da neki bezobzirni ljudi, igrajući sa s ostacima naše države, ponavlja tešku historiju koju smo prošli.

On mi reče da misli kako smo i mi svi odgovorni za to, jer nismo znali birati ljude koji će znati, htjeti i biti odgovorni da se sačuva takva milenijska vrijednost kao što ja naša lijepa i dobra država. Složio sam se s njim, jer iako smo gladni i žedni i bez igdje ičega, osim naših lopova koji su se obogatili, mi se još bojimo da sami ugazimo u hladnu vodu da se napijemo, a neke koji su prepili potopimo da se malo iskisele i da ih operemo.  

Čovjek se sa mnom složio, a razgovor smo nastavili njegovim pitanje - pa, u kakvoj to mi državi živimo - na što sam mu mogao odgovoriti da je upravo to glavno pitanje. Jer, prema svemu, izgleda da samo mi ne znamo šta imamo, a ne znaju ni oni koji bi morali znati i čuvati to što imamo, a to je država. Pitanje je opravdano, jer mi nismo bili u stanju da sačuvamo ni njeno ime. Nekada je imala ime i zvala se Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina i to je imalo neko značenje. Ali, mi smo dopustili da joj ukinu ime oni koji su dio po dio njenog identiteta i značenja nastojali da ukinu i danas se ona ne zove ni država ni republika nego samo Bosna i Hercegovina i to bez definicije koja bi govorila je li to država ili poludržava, federacija ili konglomerat raznih poludržavnih tvorevina.

A ta tvorevina se sastoji od Republike Srpske i Federacije koja i nije federacija nego neka vrsta pukotine na identitetu naše države koja bi trebala da omogući da nastane još jedna tvorevina slična RS. Osim toga, zna se da svaka pravna država proističe iz jedinstvene volje koja stvara tu državu i to se vidi u načinu kako se njome upravlja. A kaži ti meni ko upravlja ovom, tobože, državom? Tri navodna predstavnika naroda koji se ni u čemu bitnom ne slažu, pa nema jedinstva vlasti, što nije moguće u političkoj tvorevini koja se naziva država. Narod je davno kazao “gdje je mnogo baba kilavo je dijete“, a babice ovoj konstrukciji od države bile su brojne i sve su imale vlastite interese, a ni jedna jedina interes same države Bosne i Hercegovine i njenih građana.  

Na kraju smo se složili da je sve ovo mnogo sličnije nekom cirkusu nego državi i da nam je nužna jedna jasna i čvrsta ideja o državi, koja, nažalost, još ne postoji.