RAZGOVOR Glumac, o tužnoj godišnjici

Nermin Tulić: Probudim se normalno u nenormalnoj zemlji

Razgovarala: Senka KURT
11.06.2019 19:29

Tulić: Ponekad mislim da više ništa u našem društvu nema smisla

Foto: Arhiv

Svako od nas pamti nekoliko bitnih datuma u životu, dan rođenja onih koje voli, nažalost i datume kad su najvoljeniji otišli. Pamtimo još datume kad smo se zaposlili, bili na nezaboravnom putovanju. Predratna generacija pamti još i dan kad je umro Broz, pa onda dan kad je počeo rat... 

Nesiguran život

Nermin Tulić, bosanskohercegovački glumac u penziji, ima mnogo toga da pamti. Datum kad je sreo životnu saputnicu Maju i oženio se njome, datum kad su rođene njegove kćerke Srna, Emina i Esme... a posebno 10. juni 1992. godine, kad je minobacačka granata od 120 milimetara, koja je pala u centru Sarajeva, zauvijek promijenila njegov život, ali i život njegove porodice.

- U ovo vrijeme na današnji dan 1992. preživjeh minobacačku granatu. Danas, dvadeset sedam godina kasnije, u ovom, mom gradu, osjećam se nesigurnije nego tih godina od 1992. do 1995. – zapisao je Tulić jučer na Twitteru, gdje već godinama, redovno, svakodnevno u kratkoj formi zapisuje misli, podsmjehuje se javnosti, oštro kritizira situaciju u politici, kulturi, sportu, društvu.

Kaže nam jučer da je odavno izgubio odnos prema tom 10. junu.

- Probudim se normalno u nenormalnoj zemlji. I ne razmišljam o tom danu. Probudim se, pijem kafu i čitam vijesti, čitam šta se dešava. Kakav je užas oko nas. I onda u svom tom užasu čovjek nema ni svojih pet minuta da se uvuče u sebe, prisjeti se trenutka koji mu jeste promijenio život – kaže nam Tulić. 

I dodaje da nije pretjerao kad je napisao da se tih užasnih, ratnih godina osjećao sigurnije nego danas.

- Pa vidite šta se dešava po ulicama, kriminal, pucnjave, ubistva, nepoštovanje svega i svačega. Evo, jutros smo Maja i ja krenuli do Grbavice. Deset puta smo morali sići s trotoara jer u kolicima nisam mogao proći od parkiranih auta. Je li i to nesigurnost? Nesigurnost je kad strepim dok mi se kćerke navečer ne vrate iz izlaska kući. Ne možeš zaspati, čekaš jer znaš da više nije sigurno kao nekad – govori Tulić.

Preživjeli rat

I uvjerava nas da se u ratu navečer osjećao sigurnije nego danas. I da nije mogao ni pretpostaviti da će tako biti onog jutra kad se probudio iz anestezije.

- Niko od nas koji smo preživjeli rat, da ne govorim od nas koji smo preživjeli ovo što ja, nismo mogli pomisliti da ćemo živjeti u ovolikoj nesigurnosti. Volim reći da smo u ono vrijeme živjeli ljudskije nego danas. Danas smo otuđeni - kaže.

Ima mnogo razloga, dodaje, zašto je razočaran i ponekad tužan.

- Imam razloga da budem sretan i zbog nekih privatnih, intimnih stvari. Imam tri prekrasne kćerke. Ali, ponekad mislim da više ništa u našem društvu nema smisla. Pogotovo za nas koji pamtimo drugo vrijeme, ljepotu i ljudskost, a ljepota i ljudskost činili su naš grad i zemlju – kaže Tulić.

Svako od nas ima svoju granatu

U intervjuu za naš subotnji prilog „Sedmica“ prije tri mjeseca Tulić nam je rekao da nikad poslije tog 10. juna 1992. godine nije sanjao „svoju“ granatu.

- Nikad nisam sanjao. Ali je se sjećam. Sjećam se svakog trenutka dok me nije bacila. Nisam je čuo, ali se sjećam kako sam došao do tog mjesta. I što je dobro, ja se uopće ne sjećam kako su izgledale moje noge – kazao je.

Potvrdio nam je i da je možda tačna ona ratna izreka da „svako od nas ima svoju granatu“.

- Čini mi se da je tako. Mene su prijatelji zadržavali da ne idem kući, zvali me u kafanu. Govorili su mi: Sačekaj pa ćemo zajedno... Inače sam imao običaj poslije pozorišta otići na piće. Ja sam išao na svoju granatu. Nisam je čuo. Sve sam granate koje su proletjele, čini mi se, čuo. Ovu nisam – rekao je.

Oglasi

Komentari

NA VRH