Negdje prije mjesec zakuhalo se u Čileu. Podiglo ljudima cijene prijevoza i ko je igdje u sebi imao zrno frustracije, nije propustio šansu da izađe na ulicu i protestira. Vrlo brzo čitav slučaj poprimio je mnogo ozbiljnije obrise, situacija je iskorištena za generalne proteste uperene prema aktuelnoj vlasti. Predsjednik Čilea naredio je policiji da bude brutalna, a sukobi su eskalirali do nivoa od nekoliko desetina poginulih.

U Čileu, znači. Zbog povećanja cijena javnog prijevoza!

Jučerašnje otkriće federalne parlamentarke koja komotno može živjeti bilo gdje na svijetu, ali je odlučila živjeti ovdje, u po svim parametrima najtamnijem vilajetu progresivne Evrope, kako bi pokušala mijenjati ne stvari već ustaljeni mentalitet (dok možda nekad oko 3000. godine ne počnemo biti normalni i civilizirani da bismo uopće zaslužili život dostojan čovjeka), nije zabrinulo većinu drugih federalnih parlamentaraca.

Prema dobrom starom adetu malograđana, onih s kojima se prije građanin susretao najčešće ako je imao vikendicu, pa je morao voditi bitku oko  deset centimetara iznova zauzete zemlje svaki put kada bi došao za vikend, taj kružok bezočnika s obrazom satkanim od đona kaubojke oglušio se na prizore koje je podastrla Sabina Ćudić o grozomornom tretmanu štićenika Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine, njihovom vezanju za radijator (?) te nije pristao na jučerašnjoj sjednici u dnevni red uvrstiti informaciju o stanju u „Pazariću“.

Nije više bitno ni ko su, odakle su ti parlamentarci, ni kako se zovu, imena su svakako mrska (Nomina sunt odiosa), bitno je da su prizori izazvali sveopći gnjev. Na društvenim mrežama kiptalo je, odjekivao je svaki status i razdirao do srži, ali nije se izašlo na ulicu kao u Čileu kada su povećali cijene karata.

Oglušili smo se kao društvo, izgubili smo sebe, skoro da ne postojimo kao građani, ljudska bića.  Sve više ličimo na životinje koje su, gle čuda, mnogo humanije, generalno.

One ne ubijaju drugu životinju kada je ova ostavi, ne vežu druge životinje kako bi ih disciplinirale. Pa sve i da nas sutra neko prihvati u Evropu kao ravnopravne, mi smo toliko smoždeni i kolektivno mentalno zakržljali da je pitanje šta nas može izvaditi iz ovog stanja. Ovi što nas vode, njih treba u ''Pazarić''.