U Ilijašu je ubijena žena. Suprug ju je iskasapio nožem, pa pokušao da se ubije. Komšije kažu, zlo se moralo desiti, često su čuli vrisku i galamu iz stana, a i policija je intervenirala.

Još jedna žene postala je žrtva nasilja u porodici. Ponovo ćemo potrošiti stotine redaka ukazujući na ovu pojavu, razna udruženja će se podići, psiholozi i sociolozi će objašnjavati razloge nasilja i tako sve do novog slučaja.

Nasilnik iz Ilijaša, ako preživi, bit će kažnjen. Svi su jedinstveni u ocjeni da kazne za zlostavljače trebaju biti strožije, da ih treba ukloniti iz porodice.

Policija i sudovi bave se posljedicama, ali šta je s uzrokom?

Vlast nije briga što nema fabrika koje su hranile hiljade porodica i što im je narod osiromašio.

Vlast nije briga za mentalno zdravlje svojih građana.

Vlast nije briga što nam ulica odgaja stotine budućih siledžija i nasilnika.

Vlast nije briga što je socijalni sistem razoren.

Vlast jednostavno nije briga za mikrosvijet zlostavljanih majki, supruga, kćerki i sestara koje u četiri zida strahuju od novog dana.

Kažu, ima sigurna kuća i to je dobro. Međutim, kao i u cijelom bh. društvu, zbog loše ekonomske situacije ženama koje spas potraže u sigurnoj kući teško je pronaći posao, teško im je pomoći da se osamostale i počnu normalno živjeti. I tu se ponovo vraćamo uzroku.

Vrijeme je za promjenu, vrijeme je da se neko počne baviti uzrocima, posljedice su sve teže i brutalnije. Na nama je da unesemo promjene za naše majke, supruge, kćerke i sestre. Patnja je prevelika.