Nekoliko hiljada vjernika danas je u Žuljima kod Mostara klanjalo kolektivnu dženazu žrtvama četničkog zločina nad mještanima ovog sela.
Dženazu namaz, u svojstvu izaslanika reisul-uleme Islamske zajednice u BiH Husein-ef. Kavazovića, predvodio je mostarski muftija dr. Salem-ef. Dedović.
Čuvati uspomenu na šehide
Njegovu poruku prenosimo u cijelosti:
- Poštovani preživjeli članovi familija, srodnici, prijatelji i sumještani žrtava zločina nad Bošnjacima džemata Žulja iz juna 1992. godine,
danas vam se obraćam i kao muftija mostarski i u svojstvu izaslanika reisu-l-uleme Husein efendije Kavazovića, koji me je zadužio da predvodim današnju kolektivnu dženazu i da porodicama žrtava zločina prenesem njegovo iskreno saosjećanje s dovom Svevišnjem da naše postradale nagradi od Sebe lijepom nagradom a živima dadne snage, sabura i istrajnosti da dostojno vjernički žive čuvajući uspomenu na šehide. Reisu-l-ulema u svojoj poruci izražava žaljenje što danas iz objektivnih razloga nije ovdje, a imao je tu namjeru i plan uvaživši naš prijedlog odranije da dođe u Žulja, jer je to ovaj džemat zaslužio.
Svevišnji Allah u časnom Kur'anu svim svjetovima obznanio je istinu koju i danas, ovdje u Žuljima, još jednom posvješćujemo:
Ko ubije nekoga koji ubio nije, ili koji na Zemlji nered činio nije, kao da je ljude poubijao sve! A ako bude uzrokom da se sačuva život nečiji, kao da je sačuvao živote svih ljudi! (El-Māʼide, 32.)
Trideset i četiri puta poubijano je cijelo čovječanstvo u ovome hercegovačkom džematu u junu 1992. godine. Trideset i četvero nevinih osoba, muškaraca i žena, djece i staraca, imali su svoje ime i prezime, svoje mjesto i kuću, svoje snove i svoje mirne živote u ovome mirnom hercegovačkom podneblju. Nikome nikada nisu stali na put, bili su samo ustrajne džematlije svoga džemata, vjerni svojoj čeljadi, topraku i imanju, odlučni da opstanu ovdje ne sluteći da će veliko zlo koje je dolazilo iz blizine i iz daljine, udariti svom silinom na nejač i nezaštićeni narod. Zlo nije došlo samo od sebe, ono je planski pripremano u krilu jedne opasne i ostrašćene ideologije, o njemu se govorilo i u krugu akademika i u školskoj lektiri i na kućnim guslarskim sijelima, ono je samo čekalo svoju priliku da realizuje ono što se nosilo u umovima i srcima. Nažalost, nije bilo onih koji su bili uzrokom da se spašavaju nevini ljudski životi, pa da im se pripiše status onih koji su sačuvali živote cijeloga čovječanstva i da ih danas pominjemo po dobru. Mještani džemata Žulja doživjeli su strašnu patnju i stradanje, na njih se brutalno sručio ideološki narativ o nužnosti uništenja onoga drugoga, muslimanske vjere i bošnjačke nacije jer je taj Drugi kroz mitove dehumaniziran, oduzeto mu je pravo da postoji, označen je opasnošću, izvršiti nad njim zločin označeno je kao sveta dužnost u ime srpstva i svetosavlja. Džematlije džemata Žulja – hercegovačke Srebrenice, žive 33 godine sa dubokim ranama, traumama i patnjama, a one ne jenjavaju, posebno zbog činjenice da žrtve zločina dosada nisu našle smiraj u ovoj njihovoj rodnoj grudi, u zemlji gdje su ponikli i živjeli. Dugo je već prošlo od tog stravičnog zločina, vrijeme nezaustavljivo ide, mnogi njihovi srodnici više nisu među živima, a oni živi odlučili su i saglasili se da se danas na 33 godišnjicu zločina obavi kolektivna dženaza i ukop za devetero ubijenih džematlija Žulja i jednog džematliju iz Vranjevića, čiji su samo mali fragmenti tijela pronađeni i identifikovani. To su: Meho (Alije) Ćatić, Meho (Muja) Ćatić, Ibro (Jusa) Ćatić, Ibro (Muja) Pirušić, Mujo (Smaila) Zolj, Salko (Alije) Ćatić, Smajo (Mustafa) Ćatić, Ramo (Selima) Mravić, Šaćir ( Jusufa) Mravić) i Hakija (Salka) Bašić.
Uspostavom posebnog harema za žrtve zločina ovoga džemata –svojevrsnog memorijala željela se sačuvati uspomena i dati podsjećanje novim generacijama da je u džematu Žulja imenom i prezimenom do 14. juna 1992. godine živjelo i njegovih trideset i četvero insana. Oni svi zaslužuju da imaju svoj mezar, nišan, tamo gdje se dolazi da se uče Fatihe, Jasini i smjerne dove pred njihove duše. Ovo mjesto će biti i podsjetnik na Zlo koje ne miruje i koje postoji u čovjeku, a koje treba suzbijati i zaustavljati čim se ono ukaže.
Mjesto stradanja i opomene
Važno je da smo danas u ovome broju došli u Žulja – mjesto stradanja i opomene, mjesto odakle ponovo šaljemo poruku o nužnosti zemaljske pravde koje nema na vidiku i koju dosada nismo ni u tragovima vidjeli za ovo veliko počinjeno zlo ovdje. Zemaljska pravda za žrtve gnusnih zločina neizreciva je i nepotpuna, ali tračak je nade, vjere u pobjedu dobra nad zlom i istine nad neistinom.
O zlu i zločincima se glasno govori. Svete knjige govore o njima, upirući prstom u njih i upozoravajući naraštaje koji će živjeti na Zemlji u kasnijim vremenima na to da dobro upamte ta zlodjelȃ, da ne sudjeluju u njima, ne podržavaju ih već ih se klone, svugdje i uvijek.
Nadu i utjehu nalazimo u vjeri u Dragoga Boga;
One koji vjernike i vjernice zlostavljaju i nakon toga se ne pokaju, sljeduje patnja paklena, i sljeduje ih kazna plamena, dok one koji vjeruju i čine dobra djela, doista, sljeduju Bašče podno kojih teku rijeke, i to je ona pobjeda velika. (El-Burūdž, 10-11.)
Cijenjena braćo i poštovane sestre,
Samo je Dragi Bog puna utjeha i nada za porodice žrtava zločina koje su u svojoj borbi za istinu i pravdu puno puta nailazile na nerazumijevanje i zatvorena vrata, ostavljene da u samoći isplaču svoju bol i tugu, bijući svoju vlastitu, ali i bitku svih nas. Svevišnjeg Allaha molimo da ih ojača snagom, strpljenjem i istrajnošću i nagradi za trud na putu istine i pravde. Neka Svevišnji ovim našim merhumima podari Svoj lijepi Rahmet i Magfiret, kod Njega Svevišnjega neka zaimaju stepene šehida – onih koji su bigajri haqqin ubijeni. Hoćemo li im halaliti?
Lillahi-l-Fatiha.
