Mirela Osmanović iz Memorijanog centra Srebrenica obratila se u sali Generalne skupštine UN-a na obilježavanju Međunarodnog dana osvrta i prisjećanja na genocid u Srebrenici.
- Dolazim iz malog grada u Bosni i Hercegovini. Mjesto koje bi, da nije bilo tragedije, ostalo samo mala, skoro nepoznata zajednica – čak i unutar naše zemlje. Genocid je sve promijenio. Srebrenica je postala ime koje poznaje cijeli svijet. Sedam dana jednog ljeta postali su referentna tačka cijelog našeg života.
To je mjesto gdje su hiljade muškaraca tražile zaštitu pod zastavom Ujedinjenih nacija. Obećanje je prekršeno.
Dva moja brata su ubijena. Njihovi posmrtni ostaci su pronađeni – ali ne u potpunosti. Ta bol i danas živi s nama. U svakoj porodici, svaka godišnjica budi tugu. U našoj porodici, kao da nikada nisu ni otišli.
Moji roditelji su sebi zabranili radost, dok njihova djeca leže razasuta po masovnim grobnicama.
Zato sam odlučila da radim u Memorijalnom centru Srebrenica. To mjesto postoji kako bi se odala počast svima koji su nestali, ali i onima koji su preživjeli.
Srebrenica nije samo prošlost. Ona i danas odjekuje u svijetu. Svuda gdje se i danas dešava nasilje, postavljaju se ista pitanja koja smo i mi nekada postavljali: „Hoće li pravda doći?“ Često, odgovor je – ne u dovoljnoj mjeri.
Život se u Srebrenici nastavlja. Djeca se rađaju, njihov smijeh ispunjava školska dvorišta. Ali u sjeni tog smijeha stoje imena svih onih koji su nestali, koji se nikada nisu ni rodili, i koji su ubijeni.
I dalje postoje brojni izazovi. Bošnjačka djeca i danas se suočavaju s nepravdom – zabranjeno im je da uče o genocidu koji je oblikovao živote njihovih porodica. Historija se prepravlja, identitet se propituje.
Nastavljamo da živimo u krhkom miru, zabrinuti za budućnost. Naučili smo nešto važno – pravo na život s dostojanstvom nije nešto što se poklanja. To pravo se mora braniti.
Čuli smo frazu "nikada više" bezbroj puta. Ali samo ponavljanje nije dovoljno. Trideset godina poslije, nosimo tu lekciju sa sobom.
Ne tražimo sažaljenje. Tražimo da nas se čuje. Nismo fusnota u historiji. Nismo ovdje samo da se sjećamo, nego da podsjećamo.
Mi govorimo u ime onih koji ne mogu biti ovdje. Govorimo u ime onih koji pate u tišini. I u ime onih koji još nisu ni rođeni, ali zaslužuju da žive bez straha - poručila je.
