Zatvorski sistem u Bosni i Hercegovini suočava se sa ozbiljnim izazovima, sigurnosni incidenti, nedostatak kadra ali i pitanje postpenalne brige o zatvorenicima koji izađu na slobodu. I dok uprava tvrdi da situaciju drže pod kontrolom, ombudsmeni, psiholozi ukazuju na propuste zdravstva i stvarne resocijalizacije koja samo ostaje na papiru.

U razgovoru za portal "Avaza" direktor Kazneno-popravnog zavoda Rusmir Isak istakao je da je sigurnosna situacija pod kontrolom.

- Normalna je stvar da u zatvoru dođe do nesuglasica, jer imamo i kolektivne načine izdržavanja kazne. Osuđenici koji su uredni nalaze se u A grupi i njima nije u interesu da prave probleme. U više od 90 posto slučajeva oni sarađuju sa upravom, svojim ponašanjem stekli su povjerenje, nisu disciplinski tretirani i koriste pogodnosti, od rada u zatvoru do izlaska - tvrdi Isak.

Osvrnuo se i na optužbe o zlostavljanju zatvorenika od strane stražara.

- Pozivam svakoga da dođe raditi jedan dan sa našim policajcima. Rade sa osobama osuđenim za najteža krivična djela. Niko normalan ne dolazi sa namjerom da maltretira nekoga. Upotreba sile je uvijek srazmjerna otporu. Ako nije, sankcioniše se. Danas ne možete biti zatvorski policajac bez fizičke i psihičke provjere, šest mjeseci obuke i polaganja pred Ministarstvom pravde - poručio je Isak.

Zdravstvena briga izostaje

S druge strane, u potpunosti suprotno onome što tvrdi Isak, ombudsmenka za ljudska prava dr. Jasminka Džumhur za portal "Avaza" navodi da je zdravstvo jedno od najčešćih povoda za žalbe zatvorenika.

- U mnogim zatvorima nema zaposlenog ljekara. Osim Zenice i još nekoliko ustanova, stanje je alarmantno. Mnogi dolaze sa hroničnim bolestima koje prethodno nisu liječene i očekuju da to bude riješeno tokom kazne - kazala je Dzumhur.

Poseban problem predstavlja sistem pogodnosti i uslovnog otpusta.

- Imamo neujednačene kriterije, a komisije često nemaju jasan stav. To mora biti riješeno jer resocijalizacija počinje unutar kazneno-popravne ustanove, ali se ne završava tu - naglasila je ona.

Poseban problem predstavlja sistem pogodnosti i uslovnog otpusta.

- To mora biti riješeno jer resocijalizacija počinje unutar kazneno-popravne ustanove,ali se ne završava tu - istakla je.

Zatvorenici koji su služili višegodišnje kazne nerijetko po izlasku ostaju bez ikakve pomoći.

- Nema nikakvog sistema praćenja, ni institucionalnog mosta prema zajednici. To ozbiljno ugrožava društvenu reintegraciju, posebno ako govorimo o mladima i počiniocima težih krivičnih djela - upozorila je dr. Džumhur.

Psihološka pomoć manjka

Psiholog dr. Remzija Šetić za portal "Avaza" ističe da se u BiH gotovo uopšte ne primjenjuje penološka psihologija.

- Kazna mora biti usklađena sa tipom ličnosti. Nije poenta samo zatvoriti nekoga, već ga pripremiti da ne ponovi djelo. Trenutno kod nas kazna rijetko vodi do promjene ponašanja, naglasio je Šetić.

Upozorava da nema postpenalnih psihosocijalnih tretmana, iako bi ih zakoni trebali prepoznati.

- Centri za mentalno zdravlje trebaju provoditi obavezne tretmane, recimo za počinioce porodičnog nasilja, ali sistemski je to neuređeno, bez jasne odgovornosti i finansiranja - upozorio je.

Kazne, prema njegovim riječima, moraju biti pravovremene i primjerene.

- Samo tako se može uticati na ponašanje osuđenika i zaštititi društvo. Bez toga sve pada u vodu - zaključio je Šetić.

Povratak kriminalu

Jedan od najvećih problema u BiH zatvorskom sistemu jeste potpuni izostanak nadzora i pomoći nakon izlaska iz tavora. Osuđena lica izlaze bez ikakvog praćenja, bez uključivanja socijalnih službi, bez ikakvog kontakta sa institucijama. Zajednica ih dočekuje nespremna. U takvom vakumu mnogi se vraćaju kriminalu, što potvrđuje i visok procenat povratnika među osuđenicima.