Bosna i Hercegovina ponovo ulazi u ono što najbolje poznaje – neizvjesnost, pritisak i utakmice koje odlučuju sve. Šesti baraž u historiji naše reprezentacije više nije samo sportski događaj, nego ogledalo jednog nesređenog i vječno nedovršenog sistema. Svaki put ista priča: ciklus počnemo s nadom, nastavimo s turbulencijama, a završimo s kalkulatorom u ruci, moleći se za još jednu šansu. Pa opet, kao po nekom nacionalnom obrascu, upravo u tom posljednjem pokušaju često budemo najbliže snu, iako je ova situacija možda i najbolja od Mundijala u Brazilu, jer smo prvi put nakon 2011. godine imali sve u svojim rukama za direktan plasman do posljednje utakmice, pa i do posljednjih 15 minuta, te zauzeli drugo mjesto u kvalifikacionoj grupi.
Baraž je za našu reprezentaciju postao ritual, svojevrsni prelazni rok između loše propuštenih prilika i novih, ne uvijek zasluženih, nada. Ali ako je išta konstanta u našoj fudbalskoj priči, onda je to činjenica da Bosna i Hercegovina najbolje izgleda kad joj je najteže. U tom grču, u toj borbi za „posljednji voz“, reprezentacija zna pokazati karakter koji se rijetko vidi u regularnom kvalifikacionom ritmu.
Ipak, ne smijemo se zavaravati. Šesti baraž nije znak napretka, nego upozorenje. Zemlje koje napreduju u kontinuitetu idu direktno na velika takmičenja – mi stalno tražimo zadnji izlaz iz tunela. Umjesto da bude nagrada, baraž nam je postao navika. A navike, kažu, određuju karakter. Šta onda ova govori o našem?
Uprkos svemu, narod će, kao i uvijek, vjerovati, a to su, ruku na srce, mladi fudbaleri predvođeni selektorom Barbarezom i kapitenom Džekom i zaslužili. Jer fudbalska reprezentacija BiH u baražu nosi onu specifičnu, teško objašnjivu emociju: uvjerenje da se čudo može desiti baš ovaj put. Da će se sve loše izbrisati s dvije pobjede koje vode na smotru najboljih na svijetu. I da ćemo, napokon, umjesto od baraža do baraža, krenuti od uspjeha do uspjeha.
