Dvanaest sati.

Toliko je trebalo ministru saobraćaja Adnan Šteta i načelnici Benjamina Karić da se pojave na mjestu tramvajske tragedije u kojoj je izgubljen jedan mladi život, a jednoj djevojci amputirana noga. Ne sat vremena. Ne dva. Nego dvanaest. I to – kada više nije bilo građana.

Kada su svijeće već dogorijevale, kada su roditelji i prijatelji u tišini oplakivali, kada je javni bijes već prerastao u ogorčenu šutnju. Došli su noću. U pratnji stručnog nadzora. U kadru bez mase. U prostoru bez pitanja.

Slike su noćne. Fotografije su hladne. Nema građana. Nema spontanih reakcija. Nema neugodnih pitanja. To nije puka slučajnost. To je njihova namjerna politička kalkulacija.

Kada odgovornost postane tišina

Vlada Kantona Sarajevo poručuje da je „prioritet istraga“. Poziva medije da se suzdrže od nagađanja. Naglašava osjetljivost procesa.

Ali istovremeno – javnost ne dobija nijednu konkretnu informaciju o stanju voznog parka, o sigurnosti starih tramvaja, o internim procedurama u KJKP GRAS, niti o eventualnoj odgovornosti uprave i resornog ministarstva.

Uhapšen je vozač. Standardna procedura. Ali sistem – i dalje šuti. A šutnja, kada je javna sigurnost u pitanju, nije neutralna. Ona proizvodi nepovjerenje. Ona stvara špekulacije. Ona rađa gnjev.

Politička hrabrost ili politički kukavičluk?

Sjećamo se kako Benjamina Karić voliti biti među građanima, dijeliti baklave slikati se s djecom, obilaziti radove, pozirati u urbanim kadrovima. Na dan, kada se grad suočava s neviđenom tragedijom i gubitkom – dolazi noću.

Ministar Šteta, koji godinama gradi imidž na modernizaciji tramvajskog sistema, dolazi tek kada je kamera sigurna, a javnost odsutna.

To nije empatija. To je upravljanje štetom.

Političari se najlakše mjere u trenucima krize. U trenucima kada grad traži lice, glas, odgovornost. U ovom slučaju dobili smo – kontrolisanu pojavu i institucionalnu tišinu.

Grad koji zaslužuje više

Sarajevo je izgubilo mladi život. Jedna porodica je uništena. Jedna djevojka je zauvijek obilježena. Građani ne traže spektakl. Ne traže unaprijed presuđene krivce. Traže transparentnost. Traže odgovornost sistema. Traže da se neko pojavi pred njima – ne u mraku, nego na svjetlu dana. Jer politička funkcija nije Instagram promocija, a javna odgovornost ne treba da se preuzima samo kad se baklave dijele. Ne morate dolaziti kada se narod raziđe da izbjegnete susret s njim. To se ne zove odgovornost. To se zove kukavičluk.