Snjegovi, poplave, klizišta, gorski udari... Jedna za drugom kataklizma pustoše nam zemlju, tragedije odnose živote. Jedna za drugom ostavljaju nas tužne, bijesne, ali i neodlučne u zaključku koji se nakon svake katastrofe sam nameće - sve je moglo biti drugačije.
Raspotočje je samo još jedna u nizu opomena, još jedan od dokaza da je ljudski život u ovoj zemlji vrijedan koliko i ugljena prašina što je, po izlasku iz nje, komorati spiraju sa svojih umornih tijela. Tugovat ćemo ovih dana. Uzdisati, razmišljajući o onima što svoj hljeb zarađuju daleko negdje u utrobi zemlje, o sili koja u sekundi rudarsko okno sabije na nekoliko kvadratnih metara, o jezivoj smrti u jami, agoniji onih koji satima ne znaju koliko im je udisaja zraka preostalo i hoće li, može li rudarska lopata dovoljno brzo prokrčiti put do izlaza, slobode, do života i najmilijih.
Zgrožavat ćemo se nad prizorima iz bosanskih rudnika, hodnicima kao iz doba egipatskih faraona ili afričkih robova, a koji su tim ljudima tako blizu nas, našim komšijama, bili svakodnevica. I opet smo bijesni na one koji odlučuju, koji ne ulaze u te hodnike, već sjede u blještavim direkcijama i ministarstvima, koji nisu postizali normu od 12.000 tona da bi dobili barem 1.000 maraka plaće, već nas uvjeravaju da su njima njihove hiljade maraka koje dobiju za svoj nerad malo. I uz to još su novac zarađen krvavim žuljevima i crnim znojem komorata, umjesto u opremu, usmjeravali u vlastite džepove, stranačke fondove i međusobne talove.
S pravom smo, ponovo, i tužni i bijesni. Ovih nekoliko dana. A onda ćemo, kao i nakon svake tragedije, ponovo nazad u svoje živote. Da na društvenim mrežama dijelimo pjesme i recepte, da se svađamo zbog Želje i Sarajeva, navijamo za zelene, crvene ili plave...
A znamo da ćemo se samo onda kad rudarske lopate, penzionerski štapovi, invalidske štake i šake nas što, svako malo, tugujemo zazveče pred luksuzno opremljenim kabinetima, direkcijama, ministarstvima, vladama moći nadati da će se ljudski život u ovoj zemlji konačno početi cijeniti.
