KOLUMNA KULTURA DIJALOGA

Žene koje su vozile tramvaj

Jaka žena shvaća da su darovi poput logike, odlučnosti i snage jednako ženstvene kao i intuicija i emocionalne veze

Piše: Sanja VLAISAVLJEVIĆ
03.03.2019 13:07

Mirsad i Amira su išli u osnovnu školu "Veselin Masleša" kod mosta Drvenija. Brat i sestra. Imaju i stariju sestru koja je također išla u tu školu u srcu Sarajeva. Danas se ta škola zove Safvet-beg Bašagić. Djeca iz nekoliko obližnjih kvartova su išla u istu školu.

Svima tek desetak minuta šetnje do ulazne kapije iza koje počinju ocjene i lekcije. Ali, nije se isplatilo ići pješice u školu. Svi su znali da se u gradski tramvaj ne smije ulaziti bez kupljene karte. No vrijedilo je koji minut odvojiti za čekanje na tramvajskoj stanici, pa čak i riskirati malo kašnjenja u školu - ne bi li ona naišla.

Krstarile gradom

A ona je bila Mirsadova i Amirina tetka. Rabija Delić. Prva i najvažnija vozačica tramvaja. Posebna. Drugačija. Kraće crvene kose, uvijek besprijekorno dotjerane i isfenirane, tako da svaka dlaka stoji na svom mjestu. Eh, djeca bi čekala na tramvajskoj stanici Pošta neće li se baš njen tramvaj zaustaviti na stanici i onda bi ulazili na prednja vrata, nju pozdravljali i stajali čitavu jednu stanicu pored nje. Kao da ih vozi predsjednik države lično.

Pa ta žena je za njih i bila predsjednik države, vozač svemirskog broda. Kako su im djeca samo zavidjela: imali su tetku koja radi što nijedna druga tetka ne radi! Pritiskala je neku dugmad, zazvonila kad krene i uvijek se svima smiješila. Dakle, cijela jedna tramvajska stanica bila je njihova. Tramvaj je poslije vozila i neka gospođa Jela Đurićić. Kažu da je iz Cazina došla u Sarajevo. Njih dvije su krstarile gradom. Eh nije se nekad moglo biti vozač tramvaja tek tako. Prvo moraš biti kondukter. Osjetiti dušu tramvaja. A kondukter je imao neki svoj pult na sredini i odatle je pratio cijelu situaciju u vozilu.

Onda se polagalo za vozača i tako su Rabija i Jela krenule u avanturu prvih vozačica tramvaja. Razbile su sve predrasude da li to žene mogu raditi. Uspjele su raditi do tad samo muški posao i bile su posebne. Jedinstvene. Obje su i danas žive i rado pričaju o svojim radnim danima. Danas djeluje kao da svi sve mogu raditi odjednom, bez ikakve pripreme.

Nema više ni onih ljubaznih pozdrava pri ulasku u vozilo. Nema ni čekanja da prođu vozila iz lijeve trake da bi se, recimo, autobus odmah uključio u prevoz, nego se samo uključi žmigavac i prelazak u lijevu traku krene odmah ma koliko to bilo opasno i ma koliko često ugrožavalo vozilo do autobusa. Da, vozila gradskog prijevoza imaju prednost, ali postoji i neki red. O tom redu kroz razgovor često svjedoče Jela i Rabija.

Nema kašnjenja

Znalo se kako se mora ophoditi s putnicima od kojih svako ima neku svoju priču dok ulazi u vozilo. Znalo se da nema kašnjenja i da je osmijeh na licu pravilo broj jedan. A danas je kašnjenje postalo pravilo. Jedan mladić mi priča da nikako ne može na vrijeme da uđe u autobus za koji ima uredno plaćenu mjesečnu pretplatu. Vozači često samo prođu pored stanice ili ih dugo nema, a vrijeme predviđeno za dolazak na stanicu odavno prošlo. Danas ni putnici ne poštuju vozila javnog prevoza. Kao da je dio jednog reda postalo šaranje po sjedalima, kidanje sjedala i bacanje smeća. A nekad, tramvaji i autobusi su bili čisti i smeće se čuvalo u džepu sve do izlaska iz vozila.

Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto, na vrijeme i s redom za koje su ove dvije žene bile oličenje. I da, kad su otišle u mirovinu imale su doživotnu besplatnu kartu za vožnju gradskim prevozom. Danas toga više nema baš kao ni reda koji se vezuje za njihova imena.

Da možda danas ima više Rabija i Jela u vozilima, možda bi opet sve bilo čisto

NA VRH