Ako je iko u ovoj državi, ovakvo nakaradnoj, budžetskoj i uhljepskoj, punoj administracije, neradnika, savjetnika i pomoćnika savjetnika, sekretara i dosekretara, inih šefova i šefića, zaslužio da im se povećaju plaće, onda su to rudari!

Svaki od njih. A nema ih puno. Šačica je još ostala. Puno je onih koji ih gledaju s visine. Šefovi i razni nadređeni. Oni koji kopaju, krvavo zarađuju svoj hljeb, zaslužili su svaki fening. I to davno. Još prije deset godina.

Istina, nije to, aman, neka para, ali 230 maraka, na ovakvom vremenu, znači dosta rudarima koji nose glavu u torbi svaki dan i zarađuju hljeb sa sedam kora.

Pobjeda je to i Sindikata rudnika FBiH, ali i Vlade FBiH i resornog ministra energije, rudarstva i industrije Nermina Džindića, jer će uvećanje dobiti svi uposleni u rudnicima, što je prvi put otkad traju pregovori.

A decenijama traju rudarske borbe za većim pravima i primanjima. Mijenjali su se kolektivni ugovori.

Mijenjali su se direktori, ministri, šefovi. Plaće im nisu povećavali, ali jesu otkaze spremali i uručivali. I to kopačima, rudarima, koji hljeb zarađuju pod zemljom, svakodnevno riskirajući živote.

Tim je ova pobjeda rudara još veća i vjetar u leđa da je njihova borba za prava koja su tražili krajem godine na ulici bila od koristi. Također, njihovo se jedinstvo pokazalo itekako važnim.

Da su odustali od zahtjeva, danas ne bi bio moguć ni novi, bolji kolektivni ugovor. Shvatile su to, konačno, i Vlada i “Elektroprivreda”, jer bez rudara ne bi bilo ni energetskog sektora.

Sada je na redu restrukturiranje rudnika koje nema alternativu, koliko god to bilo bolno za neke jame...