Dok kiša neumoljivo pada danima, dok se bilježe ekstremne količine padavina, dok vodostaji rijeka ekstremno bujaju, dok vodeni valovi nanose ogromne štete, dotle se ponovo, po ko zna koji put, postavlja pitanje jesmo li išta naučili nakon svih dosadašnjih katastrofalnih poplava koje su poharale našu zemlju.

Odgovor je očit, jer da jesmo, vjerovatno ne bismo svjedočili situaciji kakva trenutno vlada u Unsko-sanskom kantonu, ali i šire, gdje su brojne općine i gradovi proglasili stanje prirodne nesreće.

I dok meteorolozi nemaju dobre vijesti, iza građana poplavljenih područja su neprospavane noći.

Nažalost, brojni su pred ogromnim bujicama vode bili prisiljeni napustiti svoje poplavljene domove, brojni su odsječeni od svijeta, nemaju električnu energiju, pitku vodu... Uništeni su i voćnjaci, poplavljeni plastenici, aktivirana klizišta...

Umorni i ogorčeni, prisiljeni su braniti što se može, uglavnom prepušteni sami sebi i uz nedovoljnu pomoć lokalnih vlasti. Jer kako se oni s viših nivoa vlasti ponašaju spram ove katastrofe, možda najbolje ilustrira primjer da je, u trenutku dok su brojna domaćinstva pod vodom i brojni građani evakuirani na području Bosanskog Novog, Kostajnice i Bosanske Dubice – Savo Minić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, degustirao jabuke!

I šta onda preostaje građanima nego da opet, kao i tokom poplava 2014., 2019. i tako dalje, najprije spase živu glavu, pa čekaju da se ukaže sunce i onda sve ispočetka i nanovo. Zbrojiti štetu, zadužiti se, pa popraviti koliko se da i može. I potom se moliti da nikada više to ne dožive. Jer u ovoj državi sistem je odavno zakazao.