Malo je interesnih grupa, sindikalnih organizacija ili udruženja koja su s toliko strpljenja, želje i razumijevanja proteklih dvadesetak mjeseci nastojala voditi dijalog s vlastima u ovoj zemlji, kao što su to činili predstavnici asocijacije prijevoznika Logistika BIH.
Neizdrživu situaciju u kojoj se nalaze opisivali su u desetinama metara dugim dopisima, upućenim na adrese različitih vlada, ministarstava i ostalih institucija, tražeći da im se omogući samo da nesmetano rade svoj posao. Ukazivali su da ih se maltretira blentavim pravilom namijenjenim turistima, pa ih se hapsi i kažnjava ako na prostoru EU provedu sad duže od dozvoljenih 90 u periodu od 180 dana. Objašnjavali su zašto hiljade profesionalnih vozača odlazi iz ove zemlje, da se sve više prijevozničkih firmi odjavljuje iz BiH i seli u Sloveniju ili Hrvatsku.
Tražili da ih se rastereti barem dijela brojnih nameta i podrži kroz popust na akcize na gorivo ili troškove putarine, na način kako se to odavno radi u razvijenim, evropskim zemljama. U očaju su poručivali da nam prijeti kolaps domaće transportne industrije, da će poslove domaćih prijevoznika preuzeti drugi, iz država koje imaju sluha za krvotok svake ekonomije, te da nam slijedi gubitak hiljada radnih mjesta.
Niti jedan argument, čini se, nije shvaćen ozbiljno u kabinetima ministara i premijera, pa se nakon mnogo sastanaka, obećanja, saopćenja i konferencija za novinare ništa nije dogodilo. Industrija koja zapošljava 47.000 radnika u BiH prepuštena je neravnopravnoj borbi i postepenom gašenju, zbog neznanja, nebrige, nekog prečeg posla ili višeg interesa. Protesti 1. septembra, koji su jučer definitivno potvrđeni, posljednji su, očajnički pokušaj da se nešto promijeni.
