Svojim novim romanom „Prvi i posljednji pogled“, spisateljica i novinarka Vesna Dedić ponovo nas vodi kroz emotivni i historijski mozaik jedne porodice, otvarajući teme ljubavi, slobode, nasljeđa i ženskog identiteta.

U razgovoru za „Dnevni avaz“ Dedić iskreno govori o inspiraciji, ulozi žena kroz vrijeme, odnosu prema čitateljima i planovima koji slijede nakon ovog romana.

Ljubavne priče

Vaš novi roman „Prvi i posljednji pogled“ vodi nas kroz skoro cijeli vijek jedne porodice. Šta Vas je inspiriralo da spojite historijsku pozadinu s intimnim pričama likova?

- Svih mojih osamnaest romana imaju istu matricu pisanja: ljubavna priča, društvene okolnosti, porodične okolnosti i emotivni odnosi. Ne postoji život koji je utekao duhu vremena i prostora, pa su u tom smislu svi moji romani i žive slike vremena u kojem se dešava saga.

U središtu romana su žene koje biraju između ljubavi, slobode i porodičnih očekivanja. Koliko su te dileme danas drugačije nego prije pola vijeka?

- Očekivanja su ista, ali žene zahvaljujući obrazovanju uzimaju sve veće slobode. Glasnije su u otporu prema tipičnom balkanskom dijeljenju na svetice i grešnice.

Mnogi kažu da Vi pišete „životne romane“ – koliko emocija iz Vašeg ličnog iskustva završava u Vašim knjigama?

- Ne znam ja više šta je moje lično iskustvo, a šta ono što je moja empatija preuzela iz ispovijesti žena Balkana pa i sagovornika iz „Balkanske ulice“. Ono što je sigurno da su poruke svakog romana skinute sa moje WhatsApp prepiske sa kćerkom Lenkom. Ta moja intimna želja da svoju kćerku zaštitim od svakog zla prenosi se i na romane. Dok pišem imam konstantnu želju da čitateljkama kroz priču otkrijem kako da hrabrije koračaju putem potrage za bezbrižnošću, uspjehom i titulom voljene žene.

Pravo glasa

Roman se proteže sve do 2025. godine. Šta ste željeli poručiti tom vremenskom završnicom – optimizam, ciklus koji se zatvara, ili novu šansu za generacije koje dolaze?

- Mislim da se moja generacija treba odreći prava glasa i sve prepustiti onima rođenim poslije 2000. godine. Da smo umjeli da stvorimo dobar svijet, učinili bismo to odavno. Nismo. Poruka romana jeste optimistična u smislu da treba pustiti život da ti se topi kao pralina u ustima, a mlađe ostaviti da snove pretvore u javu.

U vremenu kada digitalni sadržaji dominiraju, knjiga i dalje pronalazi put do čitatelja. Kako objašnjavate taj kontinuitet veze između pisca i čitaoca?

- Nikada vještačka inteligencija ili post na Instagramu neće zamijeniti čaroliju umjetnosti. Niti miris pozorišta, knjige, bioskopa ili zvuk filharmonije u koncertnoj dvorani. Na kraju mog romana „Prvi i posljednji pogled“ postoji razgovor junakinje sa vještačkom inteligencijom. Emotivna je, ali nema lični pečat i stil koji je stvar individue.

Vi ste i novinarka i spisateljica. Koja vas uloga više ispunjava – ona koja bilježi stvarnost, ili ona koja je preobražava u fikciju?

- Otmjenije je pisati. Imaš mir, vrijeme, slobodu i samoću. A uzbudljivije je i odgovornije biti novinar. Zahvalna sam nebu na obje profesije.

Šta čitaoci mogu očekivati od Vas nakon „Prvog i posljednjeg pogleda“? Da li već pišete nešto novo?

- Pišem sentimentalni kuhar „Ljubav sjedi za ovim stolom“. To je zbirka priča o hedonizmu, trenucima koje sam dijelila za trpezarijskim stolovima u vrijeme Jugoslavije sa roditeljima, sa kćerkom kao samohrana majka i sa prijateljima. Naravno, bit će tu i oko stotinjak recepata.

Prstohvat lakomislenosti

I za kraj, koju poruku biste voljeli da čitalac ponese nakon što zatvori korice ovog romana?

- Nikom se ništa lijepo nije desilo bez prstohvata lakomislenosti. I, naravno, jedna za žene... Nemojte da se trudite samo da na licu ne nosite bore, već živite tako da vam se na licu ocrta zadovoljstvo žene koja ima čega da se sjeća.