Predstava "Snajper" sutra, 27. decembra, ima veliku premijeru u novoosnovanom Teatru071. Riječ je o drami snažnog emocionalnog i političkog naboja, koja prati dvoje mladih suočenih s besperspektivnošću, gnjevom i osjećajem potpunog društvenog sloma. Tim povodom razgovarali smo s dramaturgom Adnanom Lugonićem koji nam je otkrio sve prve detalje ovog projekta.
Sistem u kojem živimo
Kako kaže, predstava otvara niz važnih poglavlja o savremenom društvu.
- Dramom "Snajper" Damir Karakaš postavlja pitanje da li je moguće izbjeći nasilje ako želimo istinski promijeniti situaciji u društvu, učiniti svojevrsnu promjenu poretka. Samim tim dolazi se do pitanja revolucije i da li je ona moguća u sistemu u kojem živimo. I ne samo kod nas, nego uopće u tzv. demokratskom svijetu u kojem se više vidimo međusobnim razlikama, onim što nas razdvaja jedne od drugih, a ne sličnostima, zajedničkim problemima i mukama koje bi trebali rješavati oni koji nas svojim retorikama i ideološkim igrama drže tako udaljene – rekao je te istaknuo radnju priče:
- U fokusu su mladi ljudi, koji žele bolji život za sebe i bebu koja tek treba doći na ovaj svijet. A taj bolji život prosto nije moguć u društvu u kojem žive, u kojem su se rodili i stasavali. Kao jedina opcija nameće se odlazak u Pariz, koji je za njih skoro pa mitsko mjesto, koje oni u svojim maštanjima potpuno idealiziraju. Istovremeno, u njima se kroz godine odrastanja akumulirala ogromna količina bijesa i frustracija zbog nemogućnosti normalnog sazrijevanja, već preuzimanja trauma starijih i življenja u okolnostima koje niti su kreirali, niti su birali.
Ti mladi su odrasli u poraću i beskonačnoj tranziciji, "hranili" su se iskustvima i nepravdama koje su im ostavili prethodni naraštaji. Sav taj bijes i frustracija ponekad se teško izražava riječima, pa često eksplodira kroz nasilje, jer ideja pravde i jednakosti u društvu gotovo da ne postoji. Priča je istovremeno indirektno usmjerena i na starije generacije, suočava ih s tim šta ostaje iza njih, podsjećajući ih na trideset godina korumpiranosti, nepotizma i nekompetentnog odlučivanja. "Snajper" tako kroz svoje likove pruža refleksiju o društvu u kojem živimo, koji smo stvorili i izazovima koji nas oblikuju.
Opravdan rizik
- Mislim da se najiskreniji i najpošteniji teatar događa onda kada krenete od sebe, bavite se onim što vas muči i onda to podijelite sa publikom, pustite predstavu da uspostavi dijalog – rekao je Lugonić pa dodao:
- Takav slučaj je i sa "Snajperom“. Nakon čitanja smo ga vrlo brzo učinili svojim, osjetili da se svih nas vrlo lično tiče. Karakaševi likovi su ogoljeni do kraja, njihov jezik je neposredan, precizan i oštar, i već tokom prvog čitanja ili ih osjetite ili ne. Reditelj Dino Mustafić već nekoliko godina taj tekst „nosi u sebi“, i lako je tu "zaraženost" prenio na mene kao dramaturga, na glumački ansambl i ostale članove ekipe.
Ta ideja se, ističe, odlično uklopila s pokretanjem novog teatra u Sarajevu.
- Kao da je "Snajper" čekao otvaranje jedne totalno intimne scene kako bi se realizovao u Sarajevu. Mi smo predstavu pravili s namjerom da sa publikom iskreno, otvoreno i bez zadrški uspostavimo dijalog, a ovo je fantastičan prostor za to budući da je publika na nekoliko centimetara od glumaca, čuje im svaki uzdah i izdah, primjeti svaki pogled i svaku gestu, odnosno išaret.
Nadam se da će Teatar071 ovom predstavom imati lijepu odskočnu dasku, da će zaživjeti u našoj sredini, jer nam je potrebna jedna takva, nezavisna scena u gradu – rekao je te naglasio koliko je takav korak važan za sve mlade umjetnike, studente i studentice koji trebaju nove mogućnosti.
Dotaknuli smo se i prvog bh. mjuzikla "Sarajevo, moje drago", koji će publika ponovo moći pratiti u januaru.
- Zlatan Fazlić Fazla je napisao potpuno autentičan libreto o životu jedne generacije u Sarajevu. Pošteno, bez kalkulacija, sa dovoljno romantizacija, taman toliko da se može podnijeti sva muka. To je jedna vrlo iskrena i lična priča. I uz to je komponovao muziku i napisao niz predivnih, snažnih, duboko emotivnih songova kojima nas je ponovo podsjetio koliko je sjajan kantautor. Bilo mi je veliko zadovoljstvo, ali i odgovornost, u procesu adaptacije liberta ući u dijalog sa likovima i situacijama iz generacijski drugačije pozicije, sa donekle sličnim, ali suštinski potpuno različitim iskustvom Sarajeva. Ponekad pred kraj procesa, kad ste već u fazi generalnih proba, možete osjetiti da li imate "pozorišni hit" ili ne. U slučaju "Sarajevo, moje drago" ono što sam vidio, čuo i doživljavao tokom tih posljednjih proba mi je govorilo da smo uspjeli i da će publika voljeti ovu predstavu, uz sve njene moguće nedostatke i nesavršenosti. I to se pokazalo tačnim. To što me ljudi, koji nisu redovna pozorišna publika, zaustavljaju i pitaju za karte, pokazalo mi je da se radi o nečemu nesvakidašnjem. I drago mi je da se opravdao rizik koji je Narodno pozorište preuzelo upuštajući se u jedan tako veliki i komplikovan projekat.
Umjetnička odgovornost
Predstava okuplja mlade umjetnike Vedadu Čanu i Anastasiju Dunjić, te iskusnog Senada Alihodžića, dugogodišnjeg izvođača na kamernoj sceni. Lugonić ističe da je takav angažman važan, a vjeruje i da samo umjetnička odgovornost može učiniti teatar živim, komunikativnim i relevantnim za publiku, stvarajući iskustva koja ostaju i nakon završetka predstave.
