Nataša Gaponko, balerina čija karijera ostavlja neizbrisiv trag na baletskoj sceni, otvoreno dijeli svoja iskustva i stavove o svijetu baleta, pred izazovima koje donosi interpretacija kultnih uloga i baletnih klasika.

U razgovoru za „Dnevni avaz“, Nataša se osvrće na svoju umjetničku evoluciju, proces rada na zahtjevnim predstavama, te razlike između sarajevske i beogradske publike. Kroz ovaj intervju, pruža uvid u to kako balansira između klasičnih i savremenih baletskih tehnika, kao i na što sve mora biti spremna da bi ostala na vrhuncu svoje umjetnosti.

Nakon Snjeguljice i Julije, gdje Vi lično vidite svoj umjetnički vrhunac – u klasičnom ili savremenom baletu?

- Odlična komparacija, jer su baš Snjeguljica i Julija dvije različite baletske estetike – Snjeguljica je čisti klasični balet, dok je Julija savremeni pokret. Pretpostavljam da ste te dvije uloge izdvojili zbog nagrada koje sam dobila za interpretaciju, što samo po sebi govori koliko je teško, menadžerski, opredijeliti se isključivo između ove dvije tehnike. Izazova ima u svakom pokretu bez obzira na stil, kao i mogućnosti za rast, izražavanje i napredak. Istina je da posljednjih godina više naginjem savremenom baletu zbog slobode i prostora za istraživanje, ali temelj svega je klasična tehnika, bez koje je moderan balet nemoguće raditi.

Poruka publici

Koliko je izazovno igrati u baletnoj adaptaciji filma kao što je „Sjećaš li se Dolly Bell?“ – kako pokretom prenijeti emociju koju publika pamti kroz dijalog i film?

- Suština baleta jeste upravo da kroz pokret prenesemo emociju, misao, unutrašnji dijalog. Sve što želimo da kažemo publici, govorimo tijelom. Kada je riječ o baletu 'Sjećaš li se Dolly Bell', poseban izazov predstavljao je autorski rukopis koreografa Staše Zurovca, s kojim smo se prvi put susreli. Njegov stil je specifičan, snažan i dramaturški precizan. Na vrlo interesantan, ali zahtjevan način od svakog od nas je gradio likove kakve je želio da budemo.

Osjećate li dodatni pritisak kada radite predstavu koja je kultni dio sarajevske i regionalne kulture?

- Predstava obiluje elementima koreodrame, forme s kojom se naš ansambl nije imao priliku često susretati. Upravo u tom spoju glume i plesne preciznosti ležao je najveći izazov, ali i najveća vrijednost rada na ovom baletu.

Snjeguljica je bajka, „Dolly Bell“ je socijalna drama – šta je emotivno zahtjevnije igrati?

- Smatram da je odgovornost posebno naglašena kada se interpretira djelo koje ima tako snažnu kulturnu i umjetničku težinu za naše podneblje, kao što je književno stvaralaštvo Abdulaha Sidrana. Takvi naslovi nose kolektivno sjećanje i identitet jednog prostora, i upravo zato zahtijevaju dodatnu posvećenost i poštovanje u svakom segmentu interpretacije. Što se same interpretacije tiče, svaka uloga je specifična na svoj način, nevezano toliko za sam pravac. Intenzitet interpretacije, kako kroz emocije, tako i kroz pokret, više zavisi od prostora koji koreograf ostavi igraču. Ono što je bilo izazovno u ova dva slučaja jeste činjenica da oba lika već postoje i da su publici dobro poznata, dijelom i kroz ekranizacije. Ljudi već imaju određena očekivanja i predstavu o tome šta žele da vide.

Različite publike

Koliko se sarajevska publika razlikuje od beogradske kada je riječ o baletu i reakciji na predstave?

- Beogradska publika ima više prilika i veći kontinuitet susreta s baletskom umjetnošću kroz festivale, gostovanja drugih kompanija i razmjenu umjetnika. U tom smislu, postoji određena razlika u odnosu na Sarajevo. Međutim, ono što je u Sarajevu izuzetno pohvalno jeste iskrena želja i otvorenost publike prema baletu. Posebno u post-Covid vremenu svjedočimo jednom kolektivnom buđenju kulture – osjeti se snažna potreba za umjetnošću, za živim susretom s pozorištem, za emocijom koja se dijeli u sali. Ta energija publike je nešto što umjetnici itekako prepoznaju i što daje dodatni smisao svakom izlasku na scenu.

Balet je fizički izuzetno zahtjevan – postoji li trenutak kada tijelo kaže „dosta“, ali scena traži još?

- Tačno je da je balet izuzetno zahtjevan i fizički i psihički. Svakako postoje trenuci kada tijelo kaže “dosta”, jer fizički rad je intenzivan, a karijera baletskog igrača relativno kratka. Njeno trajanje u velikoj mjeri zavisi od individualnih okolnosti, ali i povrede, koje su sastavni dio profesije, često odlučuju o tome koliko dugo igrač može nastaviti aktivno igrati. Mislim da je u životu svakog igrača težak taj momenat kada osjetiš i odlučiš da se povučeš sa scene – jedan dio tebe uvijek želi još. Zato mnogi pronalaze nastavak djelovanja u pedagoškom ili koreografskom radu, gdje i dalje mogu razvijati svoj talenat i ostati aktivni u profesiji. Na taj način, dio karijere se pozdravlja sa scenom, dok drugi dio nastavlja da doprinosi umjetnosti.