Bosanskohercegovački operski pjevač Erol Ramadanović, koji već godinama očarava publiku svojom interpretacijom na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, smatra da opera, iako često smatrana elitističkom i zahtjevnom, može biti živa, emotivna i aktuelna umjetnost.
U razgovoru za “Dnevni avaz”, Ramadanović otkriva detalje iz svog života na sceni, o izazovima koje profesija donosi, te o tome šta opera znači za njega – ne samo kao umjetnost, već i kao osobna strast koja ga ispunjava i motivira.
Život operskog pjevača nije uvijek lagan, ali Ramadanović, u ovoj iskrenoj i reflektivnoj priči, dijeli svoje misli o umjetnosti, stvaranju i stvarnim emocijama koje operska muzika nosi.
"Šta bude, bude"
Koji je najteži trenutak tišine koji ste doživjeli na sceni – onaj sekund prije nego što glas krene?
- Na jednom koncertu sam, pred svoj ulazak na scenu, potpuno zaboravio prve riječi arije koju sam trebao izvesti. Požurio sam u garderobu da pogledam note koje, nažalost, nisam uspio naći. Izašao sam na scenu s mišlju “šta bude, bude” i, srećom, riječi su same izašle.
Postoji li uloga koju pjevate, a koja Vas privatno potpuno suprotno opisuje?
- Vjerovatno uloga Grofa iz Mocartove (Mozart) opere “Figarov pir”. To je, ukratko, jedan krajnje beskrupulozan tip i teški egomanijak. I puno ga je zabavnije igrati nego bilo koju od ostalih uloga koje imam trenutno na repertoaru.
Koliko je opera danas borba protiv vremena, brzine i TikTok kulture – i da li ta borba ima smisla?
- TikTok je odlična platforma za promociju, između ostalog, i operne umjetnosti. Međutim, problem leži u tome što jedna operska predstava, ako izuzmemo ekstreme, u prosjeku traje dva sata bez pauze, a generacije koje su odrasle uz pametne telefone i društvene mreže većinom nisu u stanju održavati koncentraciju toliko dugo, te zbog toga brzo izgube interes. Tužno je da, ustvari, više nije ni čudno vidjeti nekoga kako usred predstave gleda u ekran mobitela.
Smisao i efekt
Da možete jednu ariju otpjevati na mjestu koje nema veze s operom (ulica, stadion, planina), gdje bi to bilo i zašto?
- Koliko god ja bio zaljubljenik u operu, poštujem činjenicu da drugi možda i nisu pa zbog toga izbjegavam “nastupati” na javnim površinama. Ali nastupao sam na nekim malo drugačijim mjestima tokom usavršavanja na “Queen Elisabeth Music Chapel” u Belgiji. Među upečatljivijim bih naveo nastup na odjeljenju za djecu na dugotrajnom liječenju pri klinici St Luc u Briselu i nastup u zatvoru visoke sigurnosti u općini Ittre.
Jeste li ikada morali birati između tehnički savršenog tona i iskrene emocije – i šta ste tada izabrali?
- Dešavalo mi se i uvijek sam birao drugo, pod uslovom da taj izbor ima smisla i efekta. To ne znači da savršen ton (ako je uopšte moguće proizvesti savršen ton) ne može isto tako prenijeti iskrenu emociju. Sve zavisi od koncepcije autorskog tima, samog umjetnika, te stila u kojem je opera pisana. Naprimjer, u verismo operama, koje opisuju teške socijalne tematike s tragičnim završecima, nekad je poželjno proizvesti krik umjesto napisanog tona da bi se što vjerodostojnije prenijela sva težina i bol koju lik nosi i proživljava, dok se takvo nešto skoro pa nikad ne bi prihvatilo u izvođenju opera iz, recimo, perioda klasicizma.
Kada se svjetla ugase i publika ode kući, ostaje li opera u Vama ili je tada svjesno ostavljate iza sebe?
- To je posao koji se nosi kući. Neki ne vole reći da je posao, već kažu da je poziv. Većina profesionalnih operskih pjevača koje sam upoznao u životu su fanatici u svom zanimanju, uključujući i mene. Prije nego sam se počeo baviti klasičnom muzikom, pjevao sam i neke druge žanrove muzike, ali nijedan me nije uspio toliko okupirati i očarati kao ovaj. Kad god imam period odmora od priprema i nastupa, koristim vrijeme da vježbam, da čitam nove uloge, da tražim neka nova djela. Koliko god čudno ovo zvučalo, mogu sa sigurnošću reći da je opera moj jedini porok.
