Dok Uprava KJP Centar Skenderija obustavlja sve sportske, privredne i kulturne aktivnosti zbog opasnosti po sigurnost građana nakon obrušavanja dijela tavanice, iz vlasti i dalje stižu fraze o “očuvanju simbola Sarajeva”.
A godine prolaze i ništa se ne mijenja
I tako već godinama. Skenderija se ne smije rušiti. Skenderija je identitet grada. Skenderija je emocija. Skenderija je Olimpijada.
Sve to slušamo dok se najveći sarajevski sportsko-kulturni kompleks bukvalno urušava sam u sebe. Premijer KS Nihad Uk prije godinu dana je autoritativno poručio da neće dozvoliti rušenje Skenderije i gradnju hotela ili stambenih zgrada na tom prostoru. No, problem je što Skenderiju trenutno ne ruše investitori, nego višedecenijski nemar, politička nesposobnost i potpuni izostanak ozbiljne strategije.
Jer postavlja se jednostavno pitanje: ako je Skenderija toliko važna, zašto je država nije obnovila u posljednjih dvadeset godina?
O kojim ciframa zapravo govorimo?
Kada se u Sarajevu povede priča o obnovi Skenderije, često se stvara utisak kao da govorimo o projektu veličine izgradnje svemirskog centra NASA-e. A zapravo ne govorimo.
Za poređenje, zagrebačka Arena koštala je oko 90 miliona eura. Beogradska arena građena je za približno 70 miliona eura prije više od dvije decenije, što bi danas bilo znatno skuplje. Ljubljanske Stožice sa pratećim sadržajima premašile su 140 miliona eura.
Sama modernizacija dvorane “Mirza Delibašić” – tribine, rasvjeta, grijanje, ventilacija, svlačionice i tehnička oprema – procjenjuje se između 15 i 30 miliona KM. Obnova Ledene dvorane i krova dodatnih 20 do 40 miliona.
Čak i potpuno novi multifunkcionalni kompleks sa garažama, poslovnim sadržajima, modernom arenom i komercijalnim prostorima vjerovatno ne bi prešao 200 miliona KM.
A Kanton Sarajevo danas raspolaže budžetom koji se približava cifri od dvije milijarde KM godišnje.
Drugim riječima – novac postoji.
Za ilustraciju, samo na porodiljne naknade, koje su posljednjih godina uvedene kao velika socijalna mjera, godišnje se izdvaja 150-180 miliona KM.
Uz kreditno zaduženje na deset ili petnaest godina, rekonstrukcija Skenderije bila bi finansijski podnošljiva čak i za mnogo siromašnije kantone od Sarajeva.
Problem nije novac nego mentalitet
Pa zašto onda ništa ne rade ni sadašnja ni prethodne vlasti?
Zato što je mnogo lakše budžet trošiti na širenje administracije, gomilanje budžetskih korisnika i dijeljenje socijalnih davanja kroz politički klijentelizam.
Gradnja podrazumijeva odgovornost, rokove, rizik i mogućnost neuspjeha. Potrebno je donositi odluke, voditi projekte i preuzimati političku odgovornost ako nešto pođe po zlu.
Mnogo je komfornije dijeliti grantove, otvarati nova radna mjesta po javnim preduzećima i kupovati socijalni mir budžetskim novcem.
Jer kako da grade oni koji su u politiku i ušli upravo zato da nikada ozbiljno ne rade?
U međuvremenu, Sarajevo ostaje grad koji živi od uspomena na Olimpijadu iz 1984. godine, dok mu se olimpijska infrastruktura raspada pred očima.
Skenderiju nisu srušili investitori. Srušili su je nerad, populizam i sarajevska politička patetika.
