(Autor je zamjenik ambasadora Izraela za BiH)
Od 18. stoljeća mnogi su se mislioci bavili filozofskim pristupom koji je ustanovio Žan Žak Ruso (Jean-Jacques Rousseau), a prema kojem je ljudska priroda suštinski dobra. U skladu s tom premisom, niko se od nas ne rađa s urođenom željom da naudi ljudima oko sebe. Većina modernih teorija ljudskog ponašanja tvrdi da djeca nisu rođenjem predodređena da vrše nasilje. Nijedno dijete se neće jednog jutra probuditi i odlučiti da čini zlo ljudima u svom okruženju. Ono što se zapravo događa od rođenja do trenutka kada ljudska bića odluče da nekoga ubiju ili da počine zločin u ime političkih, vjerskih ili ideoloških ciljeva je najčešće rezultat utjecaja okoline, ali i obrazovanja.
Utjecaj medija
Mnogi roditelji i nastavnici mogu svjedočiti da, osim faktora kao što su vršnjački pritisak, pa i televizija, mladi ljudi danas mogu biti izuzetno izloženi utjecaju društvenih medija i elektronskih izvora informacija, koji povećavaju rizik od radikalizacije. Veza između tzv. elektronske radikalizacije i terorističkih napada u posljednjih nekoliko godina na Zapadu je dobro dokumentirana.
Ipak, jedan aspekt procesa radikalizacije se uglavnom ignorira - a to je uloga koju imaju politički lideri i institucionalni obrazovni kadar poput vjerskih lidera. Kada rukovodstvo neke grupe ljudi donese odluku da svoje političke ciljeve počne ostvarivati putem terorizma i drugih oblika nelegitimnog nasilja, to isto rukovodstvo će iskoristiti i obrazovni sistem koji je pod njegovom kontrolom da bi potakao građane da vrše nasilje; taj sistem će hvaliti i slaviti one koji nasilje čine i neće osuđivati takvo ponašanje.
Postoji mnoštvo primjera takvih državnih struktura koje su kroz historiju motivirale milione ljudi da ubijaju svoje bližnje i da budu spremni da žrtvuju čak i vlastiti život zarad iluzornih ideologija. U 20. stoljeću smo prečesto bili svjedoci ovih ubilačkih politika koje su nužno vodile ka propasti.
Takva je i politika današnjeg palestinskog rukovodstva na Bliskom istoku. Palestinski "vuk samotnjak" je tinejdžer koji napada nožem, puca i automobilom gazi izraelske civile, dok ga Palestinska samouprava javno u tome ohrabruje, počinitelje hvali, umjesto da osuđuje ubistvo nevinih života. Djeca uzrasta 13-16 godina nemaju prirodnu potrebu da noževima napadaju prolaznike koje čak lično i ne poznaju. Međutim, ta ista palestinska djeca od rane dobi slušaju svoje učitelje i lidere koji hvale i uzdižu ubistva Jevreja i veličaju one pojedince koji su zapravo izvršitelji terorističkih napada. Godine njihovog djetinjstva su ispunjene mržnjom, počevši s gledanjem dječijih emisija na zvaničnom kanalu Palestinske samouprave.
Alternativa postoji
Šesnaestogodišnji Murad Bader Abdullah Adiais je upravo takav model mladog Palestinca - on je u januaru 2016. godine ubio Dafnu Meir, 38-godišnja majku šestero djece, koju Murad uopće nije poznavao. On je mrzio zato što je bila Jevrejka, upravo u skladu s izvrnutim vrijednostima prema kojima je obrazovan. Dok u normativnim zemljama rukovanje oružjem nije dio svakodnevnih aktivnosti školske djece, u mnogim palestinskim ljetnim školama djeca oblače uniformu i provode svoje ljeto u pseudovojnim aktivnostima, koje ih kroz obrazuju da Jevreje treba ubijati.
Palestinski mediji, također, veličaju osobe koje se opredijele za put terora. Videosnimci terorista koji čitaju svoju posljednju poruku često dobivaju posebnu pažnju na televizijskom programu i društvenim mrežama. Njihovim porodicama se ukazuje posebno poštovanje i one dobivaju zvaničnu finansijsku pomoć od Palestinske samouprave ili od PLO-a. Osuđene palestinske ubice koje se nalaze u izraelskim zatvorima dobivaju plaću, dok se novac, također, daje porodicama ubijenih terorista šehida. Ulice dobivaju nazive po imenima bombaša samoubica, a novorođenčad također.
Nakon što Palestinac izvrši teroristički napad, njihove vlasti šute o tome. Oni ne osuđuju takve napade i ne čine ništa da bi stišali tenzije. Umjesto da sprečava ubijanje nedužnih Jevreja, Palestinska samouprava zapravo potiče takvo ponašanje. I sam predsjednik Abbas je izjavio na službenoj televiziji samouprave: "Pozdravljamo svaku kap krvi prolivenu u Jerusalemu. To je čista krv, krv prolivena za Allaha. Uz Allahovu pomoć, svaki mučenik bit će u raju. [Jevreji] nemaju pravo da skrnave [džamiju Al Aksa i crkvu Svetog groba] svojim prljavim nogama" (Službena televizija Palestinske samouprave, 16. septembar 2015. godine).
Nasuprot tome, u Izraelu huškanje na nasilje ne osuđuje samo država. U zvaničnom javnom prostoru, u štampi i na televiziji, kao i u nezavisnim medijima i najmanji znakovi govora mržnje se sankcioniraju. Osim toga, pojedinci koje sud proglasi krivima za zločine iz mržnje bivaju osuđeni na rigorozne kazne, dok ih mediji i javnost odbacuju.
Činjenica je da teror, s kojim se Izrael suočava već predugi niz godina, nije prirodna ili posredna posljedica frustracije izazvane siromaštvom ili nezaposlenošću; radi se o prilično direktnom ishodu proaktivne i dobro osmišljene ideologije mržnje i huškanja.
Alternativa postoji i dostižna je. Mir između Palestinaca i njihovih komšija Izraelaca ostvarit će se onda kad se palestinsko rukovodstvo odrekne svoje višedecenijske politike raspirivanja mržnje prema Jevrejima i, umjesto toga, usmjeri narod prema iskrenom suživotu sa svojim jevrejskim komšijama s kojima su predodređeni živjeti rame uz rame.
