Postoje ljudi čiji život stane u dva života, ne zato što su podijeljeni, već zato što su dovoljno bogati da stanu u dva svijeta. 

Život rođenog Sarajlije Kenana Arnautovića je jedan od takvih.

U prvom, mladi ambiciozni ljekar koji je završio medicinu 1984. godine, spašavao je živote u opkoljenom Sarajevu, s onim što je imao pri ruci. Nekad bez struje, a često bez osnovnog što mu je trebalo. U drugom, taj isti Kenan Arnautović prije nekoliko dana je stavio šlag na tortu koju je od te ratne 1994. godine strpljivo i marljivo slagao, kada je u Dubaiju izabran za predsjednika Svjetske neurohirurške asocijacije, uvjerljivom pobjedom već u prvom krugu, s dvostruko više glasova nego ostala dva kandidata. Prvi Sarajlija i Bosanac i Hercegovac na čelu jedne takve asocijacije na svijetu, s više od 40.000 neurohirurga.

Od 1994. godine, kada je dobio otkaz u Kliničkom centru u Sarajevu jer je želio prihvatiti poziv iz SAD za specijalizaciju u trajanju od pola godine, Arnautović je preko okeana izgradio novi život. U Memfisu, gdje živi, radi, izrastao je u vodećeg, ako ne i najboljeg neurohirurga u svijetu, čemu u prilog ide činjenica da ga je Američka federacija neurohirurga nominirala za svog kandidata za mjesto potpredsjednika Svjetske federacije neurohirurga.

Svjetski prvak

Vjerovatno najveći svjetski stručnjak u polju neurohirurgije, edukator, predavač, autor stotina publikacija, međutim, tokom tog puta nije zaboravio korijene. Osim toga što je mnoge naše, ali i regionalne ljekare pozivao na edukaciju u SAD i od njih činio bolje hirurge, od četiri moguće opcije, zemalja u čijim je nacionalnim federacijama neurohirurga (SAD, Hrvatska, Albanija i BiH) izabrao je da ga baš nominira njegova domovina.

U ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“, sada zvanično i lider svjetske neurohirurgije ističe ponos zbog priznanja koje je dobio za svoj mukotrpni rad, ali u prvi plan ističe – Bosnu i Hercegovinu.

- Dugo sam lobirao da se Bosna i Hercegovina konačno uključi u Svjetsku federaciju udruženja neurohirurga, što se i desilo prije nekoliko godina u Pekingu – kaže Arnautović, član Akademije nauka i umjetnosti BiH te nastavlja:

- Za neurohirurgiju je naročito značajna uvezanost. To je kao kada imate aerodrom, ali niste umreženi ni s kim. Kao da niste član Ujedinjenih nacija. Tada, BiH je postala ravnopravan centar neurohirurgije, sa vezama sa najboljim svjetskim stručnjacima, pristupu najmodernijim modernim tehnikama i metodama. A ovo što se sada desilo je ogromna stvar, ne samo za mene, koji sam uvijek težio nečem višem, već za BiH, za koju je ovo sigurno najveći uspjeh ako obuhvatimo sve profesije.

Ne znam da je ijedan naš čovjek postao lider neke stručne svjetske federacije, tako da na ovo gledam kao da je BiH osvojila Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Iako sam američki Bosanac, zato sam i izabrao da se natječem kao kandidat BiH, a ne SAD, jer je to moja država. Davno sam uočio da, kao američki neurohirurg, mogu pomoći Bosni i Hercegovini i da je njoj pomoć potrebna.

Iako nosite titulu američkog neurohirurga, očigledno niste zaboravili na Sarajevo. Imate li ikakve veze s KCUS-om, koji Vam je 1994. uručio otkaz? Pošto ste već po pozivima vršili operativne zahvate u nekim dijelovima regije, da li ste to radili i u BiH?

- Održavam veze sa Sarajevom na nekoliko načina. Dosta doktora iz Sarajeva bili su kod mene u SAD na edukaciji, a iz regije ih je bilo oko 40. U Sarajevu sam operirao desetak pacijenata, a uglavnom se radi o ljudima koji su me upoznali i koji su me molili da pomognem. Sve sam to obavio volonterski na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.

No, mislim da je posljednja operacija bila prije desetak godina. Iako sam mogao mnogo pružiti, zvanično me tada nije zvao niko, iako bih sve to radio volonterski i plaćao iz svog džepa. No, nije sve u materijalnom. Imam satisfakciju što vidim mnogo ljudi kojima sam pomogao i koje sam učio. Opet, ja nisam od onih koji će se nametati, doći u KCUS i reći: „Evo, došao sam“.

Ignorirali ga

Je li se šta promijenilo u posljednjih nekoliko godina s postojećom upravom KCUS-a?

- Prije pola godine iznenadio me poziv direktora KCUS-a Alena Pilava s kojim sam razgovarao. Rekao je da hoće da što prije dođem i aktivno radim u KCUS-u. Imam licencu da radim u BiH, ali me opet prvo moraju pozvati, kao što su me zvali iz Zenice, Tuzle, Hrvatske... Ko me zamoli, njemu rado pomognem i vrlo rado ću doći i u Sarajevo.

Vaš uspjeh sigurno zvuči kao utopija za nekog prosječnog Bosanca i Hercegovca koji živi u apatiji i beznađu, trulom i depresivnom društvu s toliko naizgled nerješivih problema. Mnogi mladi ljekari odlaze, pa se postavlja pitanje kakva je budućnost ove zemlje. Kako Vi to posmatrate i vidite li izlaz za ovu državu?

- BiH je nažalost žrtva jedne političke sprege. Izlaz je u pristupu EU. No, iako to iz usta nekoga ko živi i radi u SAD može zvučati kao „šta on zna“, ja na medicinski sektor ne gledam pesimistično. Za BiH ne brinem, jer se uvijek znala izboriti sa problemima.

Mislite li da ne trebamo strahovati da jednog dana neće biti nikoga da nas liječi?

- Ne trebate. Naši ljudi su posebni, imat će BiH odličnih ljekara, kao što ima i sada. Svakako da je bilo problema u zemlji koja nije posložena dobro, ali klinike imaju odlične neurohirurge, koji su dolazili kod mene u SAD. I imat će ih još, jer ću ih još više ubacivati u nove programe. A, ako politiku stavimo sa strane, mogu reći da meni Sarajevo, kada sam zadnji put dolazio, nikada nije izgledalo ljepše. Grad je lijep, KCUS je dobar, aerodrom je lijep…, mnogo toga je lijepoga. Stvari se miču, i micat će se, jer bosanski potencijal nikada neće biti ugašen.

Rad u opkoljenom Sarajevu

Da li biste se mogli vratiti u 90-te godine prošlog stoljeća i uporediti svoj rad tada i sada?

- U ratu je bilo užasno teško. Prvo, spašavali smo gole živote. Do bolnica i natrag išli smo u strahu od snajpera i granata, a uvijek je postojao rizik da će bolnica biti pogođena. Nije bilo hrane, struje… ničega. Svi smo bili kosturi, i to je bila teška psihofizička situacija.

Sada je druga težina. Moraš odgovoriti visokom stepenu prakse, stalno biti na nivou koji se očekuje od lidera. U neurohirurgiji je najviši nivo biti američki neurohirurg, a ako ste još i profesor, tu ne smije biti fušeraja. Uvijek moraš isporučiti kvalitet. No, posao u Sarajevu radio sam sa istim žarom kao što radim i sada. Radim iz strasti, i to je moj životni poziv. Dva puta sam išao od početka, a išao bih i treći put.