Zabrana nastupa Desingerica u Banjoj Luci nije priča o muzici. Nije čak ni priča o ukusu, prostakluku, psovkama, eksplicitnim stihovima i svemu onome zbog čega se prosječan roditelj krsti lijevom i desnom rukom dok gasi YouTube na dječijem telefonu. To je samo dimna zavjesa. Prava priča je mnogo ozbiljnija, i mnogo opasnija.
Gradonačelnik Draško Stanivuković odlučio je da mu se Desingerica ne sviđa jer je, navodno, loš uzor mladima: vulgaran, agresivan, seksualno eksplicitan, bez „vrijednosti“, bez „poruke“. Ukratko - ne uklapa se u njegov moralni PowerPoint. I umjesto da, kao normalan političar u slobodnom društvu, kaže „meni je ovo smeće“ i ode kući da sluša duhovnu muziku, on radi nešto drugo: aktivira državni aparat da zabrani ono što se njemu lično ne sviđa.
Ko odlučuje
Zabrana. Kazne do 100.000 KM. Inspekcije. Prijetnja. Autoritet. Batina bez pendreka, ali s pečatom.
I tu prestaje svaka rasprava o Desingerici.
Jer pitanje više nije da li je Desingerica sa svojim lupanjem čarapom posjetilaca koji su tu dobrovoljno i pri (ne)zdravoj pameti - glup, primitivan ili iritantan (spoiler: vjerovatno jeste). Pitanje je ko odlučuje. I čime.
Stanivuković ovdje ne nastupa kao zabrinuti roditelj, nego kao moralni regulator. Kao čovjek koji je sebi umislio da ima pravo da preko gradske vlasti filtrira šta je dozvoljeno slušati, gledati i konzumirati. Danas je to trap. Sutra je predstava. Prekosutra knjiga. A onda, sasvim prirodno, i ljudi.
Ovo je posebno zanimljivo u poređenju s onima koje je Stanivuković navodno trebao zamijeniti. SNSD je godinama bio ultranacionalistički, šovinistički, odvratan u retorici. Iz njihovih usta slušali smo gadosti epskih razmjera. Ali - i to je ključna razlika - rijetko su posezali za zabranama ovakvog tipa, utjerivanjima morala i obračunu s ljudima drugačijih svjetonazora ako im ne staju direktno na žulj. Ipak su to ljudi iz naroda, kafanski nacionalisti, mnogi među njima i klasični politički prostaci, ali ne i puritanci. Vole popiti, zapjevati, pustiti muziku koja im se sviđa i pustiti druge da rade isto. Mogli su te vrijeđati, ali te uglavnom nisu disciplinovali.
Kod Stanivukovića se događa nešto drugo. Ovo je politika estradnog političkog hrišćanstva s državnom palicom. Plivanje za Časni krst uz institucionalni blagoslov. Pride kao udar na tradiciju i porodicu, a ne pitanje ljudskog prava. Civilna služba, pasulj, luk i sklekovi kao moralni popravni dom. Stalna potreba da se „vaspita“, „uvede red“, „zaštiti omladina“ - od muzike, od ljudi, od stvarnosti.
To što Stanivuković nimalo ne odaje utisak patrijarhalnog hrišćanskog domaćina, nego njegovanog i feminiziranog razmaženka, stvar čini još gorom - on, naime ima poseban motiv i gnjev da dokaže svoju ideološku ispravnost.
Od populističkih šovinista gori su samo populistički puritanci. Šovinista te iz ličnog interesa mrzi. Puritanac te popravlja. A ovaj drugi je uvijek opasniji.
Zgodna meta
Jer šovinista galami. Puritanac piše pravilnik.
U toj logici Desingerica je samo zgodna meta: dovoljno popularan da zabrana izgleda „hrabro“, dovoljno vulgaran da se moralna panika lako proda, dovoljno nebitan da se misli kako se niko ozbiljan neće buniti. Idealna žrtva za testiranje terena. Ako ovo prođe - sve prolazi.
I zato je cijela stvar mnogo gora nego što izgleda. Ne zato što je Desingerica umjetnik kojeg treba braniti, nego zato što je sloboda uvijek ružna, bučna i često glupa. Kad vlast krene da je uljepšava, završimo u društvu gdje se živi po pravilima ljudi koji misle da znaju bolje od vas kako treba da izgledate, slušate, mislite i budete „normalni“.
A historija nas uči samo jedno: kad političar počne da vam popravlja dušu, vrlo brzo će se sjetiti da popravi i vaš život. Silom.
