Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović uputila je zahtjev za hitnu sjednicu na kojoj bi se osudili iranski napadi na zemlje Zaljeva i Jordan i razmotrilo kosponzorstvo rezolucije u UN-u. Na papiru – vanjska politika. U stvarnosti – unutrašnji politički potez koji direktno pogađa Denisa Bećirovića.
Zeleno svjetlo
Jer stvar više nije u tome šta BiH radi, nego kako to radi – i ko to zapravo odlučuje. SNSD i njegovi predstavnici u datom momentu nemaju pretjeranih izjava. U pokušaju kačenja za voz populističke desnice i saradnje s Izraelom, u sukobu su jasno stali na izraelsko-američku stranu.
Dok Cvijanović sada insistira na institucionalnom izjašnjavanju, BiH se preko ambasadora u UN-u Zlatka Lagumdžije usaglasila da se pridruži Rezoluciji o osudi iranskih akcija koju je usvojilo Vijeće sigurnosti UN-a, kao i odluci Vijeća Evropske unije da se Iranski korpus islamske revolucionarne garde označi kao teroristička organizacija i nađe na crnoj listi Evropske unije.
Za tu odluku zeleno svjetlo došlo je od ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića, ali i predsjedavajućeg Predsjedništva Denisa Bećirovića. Član Predsjedništva Željko Komšić je u svemu vjerovatno vidio političku priliku tako što je osudio osuđivanje Irana i umjesto toga zauzeo stav da je BiH trebala biti neutralna.
Lagodnija pozicija
Istina je, međutim, da je njegova pozicija mnogo lagodnija, s obzirom na to da, mimo njegove stolice u Predsjedništvu, DF ne učestvuje u vlasti te ne mora snositi odgovornost za izvršne odluke koje povlači Bosna i Hercegovina.
U tom pogledu zahtjev Željke Cvijanović direktno pogađa Denisa Bećirovića. On u svojim nastupima bira zicer-teme za koje zna da mu se neće zamjeriti – red patriotizma, red odbrane države, red borbe protiv velikosrpskog nacionalizma... No, čim se dođe do teme oko koje bi mu šire glasačko tijelo moglo naći i najmanju zamjerku, Bećirović „mudro šuti“, vjerujući da će problem nestati ako ga dovoljno dugo ignoriše.
Zahtjev Željke Cvijanović da se odlučuje o osudi Irana zapravo je prvenstveno vruć krompir u Bećirovićevom krilu – s jedne strane teško je očekivati da donese odluku koja će biti suprotna zvaničnom stavu Evropske unije i Sjedinjenih Država. S druge strane, još je teže očekivati da jasno kaže zašto je donio odluku kakvu jeste.
Bosna i Hercegovina jeste kandidat za EU i potpisnik Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To znači da usklađivanje sa zajedničkom vanjskom politikom Unije nije stvar izbora nego obaveze. Drugim riječima – strateški pravac je jasan.
U pokušaju kačenja za voz populističke desnice i saradnje s Izraelom, iz SNSD-a su jasno stali na izraelsko-američku stranu. Bećirović u svojim nastupima bira zicer-teme za koje zna da mu se neće zamjeriti. Komšićeva pozicija je mnogo lagodnija, s obzirom na to da, mimo njegove stolice u Predsjedništvu, DF ne učestvuje u vlasti.
