VAŽAN DATUM

Bajdenu o Bosni ništa ne treba objašnjavati, ali treba argumentirati

Politički analitičar Erol Avdović - pogled iz Amerike uz 25. obljetnicu Dejtona

Erol Avdović

Erol Avdović

Foto: Arhiv


Povodom obilježavanja ovog važnog datuma, idealno bi bilo da američki državni sekretar Majk (Mike) Pompeo sleti na Sarajevski aerodrom upravo 21. novembra, na dan završetka pregovora u Dejtonu prije četvrt stoljeća.  

Bilo bi to i simbolički značajno, baš kao što je bilo važno to što je 2009. godine tada potpredsjednik Džo Bajden (Joe Biden) za svoju prvu posjetu jednoj stranoj zemlji u ime Obamine administracije odabrao upravo Bosnu i Hercegovinu.

Eventualnim dolaskom Pompea u Sarajevo, čak recimo i do kraja ove, važne, jubilarne dejtonske godine, pokazao bi se kontinuitet američke brige i adekvatnog angažmana kada je u pitanju BiH, kako se to, uostalom najčešće i čuje od američkih dužnosnika i diplomata.

Više od simbolike

No, pošto se to, vjerovatno, neće dogoditi, što zbog virusa COVID-19, što zbog drugih, domaćih američkih okolnosti, dobro bi bar bilo da za 25 godišnjicu Dejtona ne dobijemo samo reciklirano saopćenje koje odgovara svečarskim riječima neke prethodne obljetnice najvažnijeg sporazuma u vezi sa samom egzistencijom Bosne i Hercegovine kao države.  Bez obzira što se radi o odlazećoj Trampovoj (Trump) administraciji, ovo je trenutak da se reafirmira ta američka posvećenost.

Uostalom, u oktobru smo dobili bipartijsku rezoluciju koju su zajednički progurali demokratski senator Šerod Braun (Sherrod Brown) i njegov republikanski kolega Rob Portman. A pridružio im se i republikanski kongresmen Majk Tarner (Mike Turner) iz Ohaja, inače poznati, ali rekao bih i usamljeni zagovornik “Dejtona 2”. Rezolucija se osvrće na 25. godišnjicu Dejtonskog sporazuma, reafirmira prošlost i bosansko stradanje, ali govori i o budućnosti BiH i svih njenih građana.

Važno je da ovaj kongresni dokument govori i o produženom američkom angažmanu u dogradnji mira, demokratije i ljudskih prava u našoj zemlji.

Američki amanet

Važno je da ovaj kongresni dokument govori i o produženom američkom angažmanu u dogradnji mira, demokratiji i ljudskih prava u našoj zemlji.

No, priča o Dejtonu se, nažalost, sve više svodi i na sve nemoćniji Ured visokog predstavnika (OHR). Jer, od 2007. godine, odlukom Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira (PIC), visoki predstavnik ne koristi bonske ovlasti, iako s vremena na vrijeme Valentin Incko (Inzko) koketira s činjenicom da one nisu ni ukinute.  

Uz često spominjanje da je ova, dejtonska Bosna i Hercegovina, “američki amanet”, ipak bi se moglo reći da je Upravni odbor PIC-a, u kojem su, osim SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan, Turska (u ime Organizacije islamske konferencije) i Rusija, kako to često izgleda, prepušten na milost i nemilost upravo Moskve. Rusija se, nažalost, nametnula kao zemlja “s pravom veta”, iako ta pojedinačna ovlast ne postoji u PIC-u. Ponekad se čini da Vašington u BiH malo toga može poduzeti sasvim samostalno bez Moskve i po mnogo čemu razjedinjene EU.

Bajden kao “posljednja šansa”

Tačno je da se novoizabranom američkom predsjedniku Bajdenu ne treba ništa objašnjavati što se tiče Bosne i Balkana. Ali, mnogo toga treba i dalje argumentirati novoj administraciji u Bijeloj kući, jer sad su na stolu neki drugi prioriteti.

Glavni “bosanski argument” je i dalje njena tradicionalna multikulturalnost kao rijetko gdje drugo na Balkanu, kao i puna moralnost ljudskih prava za koja se, za razliku od Kine i Rusije, Amerika itekako zalaže.

Oko te i svake druge argumentacije političko Sarajevo će se morati dodatno angažirati. Pa zato i nema mjesta za slavlje uz ovu visoku dejtonsku obljetnicu.

NA VRH

Podijeli članak na