Ja sam Fikret Alić, „čovjek sa žice“.

Ovim riječima je Alić počeo razgovor za „Dnevni avaz“ povodom 31. maja, Međunarodnog dana bijelih traka.

Kobne 1992. godine bio je samo mladić, mršav do kostiju, a pogled mu je probijao iza bodljikave žice logora Trnopolje - tih nekoliko sekundi zabilježenih kamerom obišlo je svijet i zauvijek urezalo njegovo lice u kolektivno sjećanje čovječanstva. Njegova fotografija objavljena je na naslovnici časopisa „Time“ 17. avgusta 1992. godine.

Nijema molba

U tom pogledu nije bilo samo straha i boli, nego i nijeme molbe - da neko vidi, da neko čuje, da neko zaustavi zlo koje se događalo pred očima svijeta.

Fikret Alić je preživio zatočeništvo u koncentracionim logorima Keraterm i Trnopolje. Nije htio, ali je postao lice neizrecive patnje bošnjačkog naroda tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

To lice, izmučeno i izgladnjelo, nije tražilo sažaljenje - ono je tražilo pravdu.

Danas se obilježavaju 33 godine od kako su srpske vlasti u Prijedoru naredile nesrpskom stanovništvu da kuće označe bijelim čaršafima i na rukama nose bijele trake. To je bio uvod u zločine koji su uslijedili u Prijedoru i okolnim mjestima gdje je ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece. Oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm, a kod Prijedora je otkrivena i najveća masovna grobnica Tomašica.

- 33 godine isto se dešava, i dalje se negira taj zločin koji su napravili u Prijedoru. I dalje pokušavaju preko svojih propagandi da prikažu da to nije bilo, a čitav je svijet vidio da je bilo. Dosta više laži i petljanja – rekao je Alić za „Avaz“.

Poštovati datume

Smatra da se svi moraju okrenuti boljem životu u BiH, bez obzira na vjere i nacije.

- Trebamo početi jednom poštovat te datume i praznike, a ako ne budemo poštovali praznike i datume stradanja civilnih žrtava rata... Govorim civilnih žrtava koji nisu ni bili učesnici rata, jer ti ljudi koji su nosali bijele trake nisu učestvovali ni u kakvim aktivnostima, a natjerali su ljude ni krive ni dužne u logore i smrt. Pobili su djecu, pobili su sve. Ubili su dijete od šest mjeseci, pa i nanu od sto godina. Oni su ovdje ubili početak i završetak ljudstva – kazao je Alić.

Kaže kako mjesta u BiH ima za sve, ali samo ako budemo poštovali ljudskost i shvatili da rat nikome nije nikom dobro došao.

- I ne daj Bože da se ponovi. Evo, gledamo Palestinu i Ukrajinu. Dešava nam se isto, niko ne gleda na žrtve. Nemojte da nam se to ponovi. 102 djece ubijene djece u Prijedoru... U jednom gradu poput Prijedora, koji je imao pofin broj stanovništva, da ubiju toliko djece i toliko nani, majki, staraca... Sramota je i žalosno da se to još negira. Našu omladinu molim - nemojte nasjedeti na političke priče, mjesta za sve ima. Ostat ćemo zemlja staraca za kratko vrijeme sa ovim tempom života – naglasio je Alić.

Dodao je da ga boli i da mu smeta što od žrtava prave budale.

- Kao što se dešava u Srbiji, da njihova Happy televizija i njihov voditelj, Milomir Marić i danas urniše po žrtvama logora i tortura koje smo prošli, a niko živ ne poduzma ništa. Prvu sam presudu dobio i tužit ću ga opet i nadam se da ću dobiti svaki put presudu. Kad on hoće, ja ću doći u njegov studio i dat mu intervju. Ja nisam ničiji cirkus, ja nisam ničija zabava. Ja sam samo obični čovjek od krvi i mesa kao svi što smo na ovoj planeti stvoreni – poručio je Alić.

Napravili masakr

Najteže mu je pričati, kako kaže, o tome da ispod zemlje leži više od 3.000 žrtava sa ovih područja.

- Ljudi su pobijeni. A za koga i za čiju politiku i čiju propagandu, ja se i danas pitam. Imam običaj pitati komšije Srbe - kažu bilo nam lijepo u Jugoslaviji, jeste, ali mi je nismo razvalili, nama niko nije smetao, mi rat nismo počeli. U Prijedoru nema da se desio incident da je neko masakrirao Srbe, oni mogu propagandu širiti, ali su oni napravili masakr nad ostalim stanovništvom, nad muslimanima, Hrvatima, Romima i ostalima. I onda se pitamo, ako budemo i dalje sijali nacionalnu mržnju, čemu vodi ovaj život – pita se.

S ove tačke gledišta kaže da se nikada ne bi iz Danske vratio u svoj Kozarac.

- Da sam ove pameti, ko što nisam bio... Kad sam se vratio 2009. bio sam nekako puno sretniji. A da se mogu vratiti ikako u Dansku bih, ali sam izgubio papire. Ne bih se nikada ovdje došao da slušam i dalje jednu te istu priču, jednu te istu politiku. Dokle god budu nacionalne stranke i politike vladale, suživota ovdje neće biti. Mi biramo sve te ljude koji nas pljačkaju godinama i rade od nas šta hoće – zaključio je Alić.