Dok su Zmajevi na Svjetskom prvenstvu ispisivali jednu od najljepših sportskih priča i plasirali se u šesnaestinu finala, iz Sarajeva je stigla priča koja, iako nije direktno vezana za teren, jednako snažno govori o sportu, ljudima i zajedništvu.

Na Dobrinji, zvona Crkve sv. Franje Asiškog oglasila su se tokom intoniranja himne Bosne i Hercegovine, a potom i nakon svakog pogotka u pobjedi nad Katarom. Snimci su ubrzo obišli društvene mreže i izazvali snažne reakcije, od oduševljenja do emotivnih komentara o simbolici jednog ovakvog čina, a nakon toga građani spontano pokrenuli incijativu o prikupljanju donacija za crkvu, iako kako župnik Danijel Rajić kaže, sam čin zvonjenja i navijanje nisu imali za cilj nešto takvo.

U zemlji koja je često navikla na podjele, ovakvi momenti lako postaju više od navijanja. Postaju priče koje ljudi žele da vide kao dokaz da zajednički osjećaj pripadnosti još postoji, makar na kratko, makar kroz sport.

Ali ono što ovu priču izdvaja nije samo zvuk zvona, nego ono što se iza njega nalazi. Župa sv. Franje Asiškog na Dobrinji već godinama djeluje daleko od reflektora. Dok je javnost sada prvi put masovno primijetila njihovo „navijačko“ prisustvo, mnogo manje se govori o svakodnevnom humanitarnom radu, od javne kuhinje i podjele obroka socijalno ugroženima, do projekata koji su usmjereni na djecu i lokalnu zajednicu.

Drugim riječima, ono što je na društvenim mrežama postalo viralni trenutak, u stvarnosti je samo mali dio mnogo duže i tiše priče.

Zato se i reakcija građana, može posmatrati kao prirodan nastavak tog kruga. Ne kao emocija trenutka, nego kao pokušaj da se prepozna i vrati ono što se godinama daje bez buke.

Poruka koja se iz svega može izvući nije ni velika ni patetična, nego jednostavna: Dobro se prepoznaje i dobro se vraća.

I možda je upravo u tome najveća vrijednost ove priče s Dobrinje, što nas podsjeća da se zajedništvo ne mjeri samo na stadionima, nego i u tišini svakodnevnih, malih djela koja rijetko dospiju u fokus javnosti.