Halid Bešlić preksinoć je održao prvi koncert nakon popuštanja pandemijskih mjera. Pjevao je domaćin Ljubuški uglas s gostima koji su se na stadion Babovac sjatili iz ostalih bh. mjesta, susjedne Hrvatske…
Kao i uvijek, Halid je nepretenciozno, jednostavno i gotovo skromno izašao na binu i - rasturio. Zagrlili su se tada, kao i na bezbroj koncerata ranije po cijeloj Bosni i Hercegovini, regionu i svijetu, znani i neznani i zajedno pjevali “Miljacku”, “Romaniju”, “Trebević”, “Sarajevo”, “Neretvu”, “Beograđanku”, “Iznad Tešnja zora sviće”…
Kad Halid zapjeva, tada postaje nebitno ko si, odakle se, kako se zoveš, koji pasoš/putovnicu imaš u džepu. Sve postaje nebitno, što nije baš lagan posao na našim prostorima, gdje muzika odavno nije samo muzika.
Vjerovatno će Halidova tajna vječno ostati tajna, no potpisnica ovih redova možda može otkriti djelić njegove magije. Kod Halida nema foliranja, kalkuliranja, tenzija, nema PR-a... Ima samo Halid, dobra pjesma, jasan stav i čovjek-ljudina koji je dobrodošao na sve adrese.
Znači, ljudi, može se. I nije to baš sve do Halida. Uz njegove pjesme se, izgleda, postaje ono što svi mi zaista jesmo - samo ljudi koje u konačnici jedino određuje jesmo li dobri ili loši. I ništa više! I da parafraziramo dio Halidove pjesme, čiji je autor Saša Lošić Loša - „Malo je, malo dana...“, pa vidite šta ćete s njima. Mrziti ili voljeti.
