RTRS je još jednom pokazao da nije medij, nego produženi nervni sistem jedne politike koja bez straha ne zna funkcionirati. Kad nema rata - proizvodi se prijetnja. Kad nema prijetnje - izmišlja se zavjera. A kad nema zavjere - broje se kvadrati.
Matematika, gluperde
Priča o „masovnoj“ kupovini stanova u Istočnom Sarajevu od strane Bošnjaka iz Sarajeva savršeno je ilustrativna. U huškačkom prilogu kojem je šovinističko-histerični doprinos dao i gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić, a koji je više ličio na psihološki horor nego na ozbiljan novinarski sadržaj, 300 stanova pretvara se u demografsku invaziju, a tržišna logika u „dobro osmišljen plan bošnjačkih centara moći“. Čuvena doktrina: ne dozvoli da ti činjenice pokvare priču.
Problem je, naravno, u tome što činjenice uporno kvare priču.
Istočno Sarajevo nije nikakva mistična srpska teritorija pod najezdom Bošnjaka, nego urbanistički nastavak Sarajeva. Administrativno u drugom entitetu, ali geografski i ekonomski dio istog grada. Sarajevo se širi, cijene kvadrata rastu, a tržište - to bezobrazno apolitično tržište - radi ono što uvijek radi: traži jeftiniju alternativu u krugu od desetak kilometara.
To nije ideologija. To je matematika.
Ako je kvadrat u Lukavici jeftiniji nego u Novom Sarajevu ili na Stupu, ljudi će ga kupovati. A preduslov da bi se stan u novoizgrađenom i urbanistički izolovanom Istočnom Sarajevu uopšte prodavao, umjesto u centralnim općinama Sarajeva, jeste - niža cijena. Ako ljudi rade u Sarajevu, a stan im je 15 minuta dalje, kupit će stan. Ako restoran želi opstati, prilagodit će se tržištu.
Zato u menijima mnogih restorana u Istočnom Sarajevu možete vidjeti oznaku „bosanski jezik“ i zastavu Bosne i Hercegovine. Para vrti gdje burgija ne može, a ovi primjeri jasno pokazuju odakle pare dolaze. I to ugostitelji u Istočnom Sarajevu očigledno vrlo dobro razumiju.
RTRS, međutim, ne vidi tržište. Ne vidi geografiju. Ne vidi ekonomske zakone. Ne vidi činjenicu da naselje naslonjeno na grad od pola miliona stanovnika ne može ostati geografski i ekonomski izolovano od tog grada.
Ta politika krvi i tla vidi samo imena i prezimena tih ljudi. Koje bi, kad bi mogla, hirurški razdvajala - po potrebi i po sredini dnevne sobe. Digli bi oni i sarajevski zid, kako su to nekad najavljivali Nadrealisti. Ali su im, gle čuda, mile državne institucije i poslovi u Sarajevu. Bošnjačke pare su dobre. Samo kad bi u paketu s njima prestali dolaziti i ti prokleti Bošnjaci.
U tom svijetu svaka osoba je politički projekat, svaki stan teritorijalno osvajanje, a svaka migracija uvod u „buduća razračunavanja“. To je mentalni sklop iz kojeg je nekad nastao i tzv. „biblijski egzodus“ - isti onaj za koji se danas pokušava prepisati odgovornost Bošnjacima, iako je historijski dokumentovano da je bio rezultat organizovane propagande tadašnjeg rukovodstva RS-a.
Najveći apsurd cijele priče jeste to što se paralelno s ovom „demografskom panikom“ svakog jutra dvije do četiri hiljade ljudi iz Istočnog Sarajeva i Pala vozi na posao u Sarajevo. Bez problema. Bez incidenata. Bez „razračunavanja“. Sarajevo im je poslodavac, a Lukavica spavaonica. To je realnost koju ne može izbrisati nijedan televizijski prilog.
